Darko Đogo: Ako Kosovo nije srpski Jerusalim, zašto Vašingtonski sporazum pominje Jerusalim?

Srpstvo obavezuje, a  Nebeska Srbija nebeski obavezuje: ona ne pripada već se njoj pripada. Ali, naši glavnokomandujući istoričari i mitropoliti sekularnog sveštenstva nisu nikada pravili tu razliku.

U redu: ni sam nisam sklon da koncepciju Nebeske Srbije i nebeskog naroda shvatim na vulgaran način: kao sakralizaciju etnosa koja bi ga lišavala etičkog imperativa, kao poimanje da postoje etničke i političke stvarnosti koje su vezane za genetiku ili političko uređenje, a koje jednom Srbinu omogućavaju da ne živi sa etičkim imperativom Kosova, ili da živi nasuprot tom imperativu, a da i dalje ima pravo da se osjeća “već spašenim” po tome što je genetski ili politički Srbin.

Srpstvo obavezuje, a  Nebeska Srbija nebeski obavezuje: ona ne pripada već se njoj pripada. Ali, naši glavnokomandujući istoričari i mitropoliti sekularnog sveštenstva nisu nikada pravili tu razliku: za njih je svaka veza između Srbije i transcedentnog/eshatološkog sama po sebi daleka, neprijatna, štaviše neprijateljstka i sumnjiva. Taj naš spor ili nesporazum nije od juče – star je koliko i ljudski rod. Za njih je sve ovdje, za mene – onamo, namo…

Nego, da priupitam: ako već Kosovo nije srpski Jerusalim i jerusalima uopte nema – otkuda onda u sporazumu nepoznatog broja potpisnika (bilateralni? trilateralni? bilateralni između tri strane? trilaterarni između sizerena i vazala?) uopšte pominjanje Jerusalima? Koji je interes Srbije i AP Kosovo i Metohija da u međusobnom sporazumu utvrđuju mjesto srpske ambasade? Kakav je interes Srbije da – uprkos enormnoj identitetskoj povrjeđenosti muslimanskih zemalja koje do sada nisu pristale da u projektu secesije AP Kosovo i Metohija vide stvar panisamske solidarnosti – ipak premjesti ambasadu u Jerusalim, u momentu kada država Stari Izrailj priznaje secesiju južne srpske pokrajine?

Odgovori su naravno u unutaradministracijskim potrebama trenutne američke predsjedničke administracije (čak nije u pitanju ni unutarpolitička upotreba – gledao sam kako će o svemu da javlja proTrampov Foks njuz i ništa: i dalje stare teme američkog kulturnog rata, društva i kriminala. Sve ovo nije zasad čak ni unutarpolitički upotrebljivo). Ne bih sad razvijao spekulacije zašto je to tako. Sigurno nije zbog svjetske zavjere (jeste li čitali Ekovo Praško groblje?) 

To meni, međutim, nije ni važno. Ono što je važno jeste sljedeće: postoje zemlje koje se bore ne samo za svoj opstanak i blagostanje nego i one koje odlično znaju da sve što čovjek radi, radi da bi težio nečemu višem. Znaju onu Hegelovu da je čovjek stvoren za nešto više od sreće za poduhvat. Ili Avgustinovu: da je stvoren za Boga, za Onoga iznad čovjeka, za Carstvo Nebesko koje je, što bi rekao naš kralj Nikola Petrović “onamo namo”.  Izrailj je takva zemlja. Ima kibuce, ima vojsku, ima Mosad, ima blagostanje, ima uređenje, ima Tel Aviv, ali se neće smiriti dok definitivno ne dobije i Jerusalim. Šta će Izrailju Jerusalim? Patriotizam se ne sipa u traktor, a život ne može da čeka. Sve što je imao, Izrailj je izgubio te 135, slomom Bar Kohbe. I šta ima da se traži? Ko još vjeruje da će nešto da se promjeni?

Međutim, izgleda da Izrailj vjeruje. Izgleda da je Izrailj vlastan i sposoban da tematiku svoje prestonice učini temom sporazuma između nekih Srbalja i nekih Albanaca. Zašto? Zato što bez Jerusalima Izrailj nije Izrailj. I da niste čitali zanimljivu i potresnu knjigu Simona Sibaga Montefjorea o Jerusalimu – znate da je njegova istorija neprekidna krvava storija o životu, potrazi za Svetim, o najboljem i najgorem u čovjeku. Izrailj je – dokle ga ima – nedovršen sve dok ne bude okupljen oko Jerusalima. A kada se okupi na Sionu onda će, vjeruju Izrailjci, doći Mešiha, Mašijah, grčki rečeno: Hristos. Ne Jošua koga su hrišćani prihvatili kao takvog. Međutim, to je već jedna druga (tj prva) priča…

Jučerašnji sporazum između Srbije i AP KiM samo nam govori najznačajniju lekciju: ne samo da eshatološka nadanja nisu umrla u današnjem svijetu već su u središtu svjetske politike. U središtu postojanja jedne zemlje. Jednog naroda. U isto vrijeme dok nas arhonti ubjeđuju da mi treba da odustanemo od svoga Jerusalima – Jerusalim se vratio u središte kosmičkih političkih dešavanja.

Dobro: niko nije rođen kao pripadnik nebeskog naroda: Carstvo nebesko svako od nas mora tek da zadobije. Ali ako nebeskog Jerusalima nema, kako nas ubjeđuju, ako uopšte nema nebesa, čovjekovog i srpskog otačastva, otkuda se onda u dokumentu sporazuma između Srbije i okupacionih snaga koje drže Kosovo, zemaljski temelj srpskog Jerusalima, pojavljuje onaj «pravi», stari, zemaljsko-nebeski i svih nas?

Izvor
Pokret za odbranu KiM

Povezani članci

Povezano
Close
Back to top button