Despot

Priča iz knjige „Lukijana“ Nadice Simić

Sultan, Murat II, nije mogao mirno da spava. U 1425. leto od predstavljenja Gospodnjeg, njegov poslanik je merio gradove, sela, planine, merio prilike u Srbiji i redovno slao izveštaje, dok je strpljivo čekao srpskog vladara da ga primi, ali uzaludno.

Despot ga nije primio ni po povratku iz Ugarske. Na početku izveštaji su bili dugi i iscrpni, od vremenskih prilika, preko rudarskog zakona koji je despot doneo, o Novom Brdu kao zlatnom krovu Kosova koji podmiruje petinu evropskih potreba za plemenitim metalima, do užurbane pripreme za odbranu zemlje, do despotove naredbe da se svaki Dubrovčanin mora naoružati u Novom Brdu, što će i dubrovačka vlada odobriti i za svakog izvesti po jedan samostrel sa 50 strela.

Najzad, turski poslanik je poslednji izveštaj sultanu o raspoloženju na srpskom dvoru i u narodu, smestio u nekoliko reči: „Ako ti ne dođeš na ove, oni će već doći na tebe“.

Despot Stefan je nekoliko dana sa svojom svitom putovao put Novog Brda.

Vijori se barjak sa grbom, na njemu blješti nemanjićki zlatni dvoglavi orao na crvenom štitu sa dva bivolja roga, a iznad štita purpurna kapa postavljena hermelinom, kako ga predstavi na saboru u Konstanci Ulrih Rihental. Na par sati jahanja do grada zaustavio se, kao i uvek na istom mestu, na Kosovu polju. U svečanoj tišini, koju nije remetio ni rzaj konja, ni kliktaj sokola, svita bi usporila. Despot je u nepregledu crvenih božura, tražio kamen na kome je odmarao svoje telo i dušu.

Dok je svita zauzimala mesto u hladu, despot je seo, spustio svoju purpurnu kapu u krilo i podigao oči ka beskraju.

Na ovom mestu u leto 6897/1389. istog ovog meseca, junija 15. na Vidov dan, u utorak, u čas šesti ili sedmi, ne znam, Bog zna, napusti me otac vencem mučenika ovenčan. Zar da prođem poljem, a na kolena da se ne bacim, pred tobom oče, svetlim knezom Lazarom i ostalim mučenicima koji Agarjane zaustaviše i silnog sultana Murata ubiše. Zar da se ne poklonim maču tvome i molitvama tvojim Gospodu prinesenim, koji me čuva od dana kad na moja nejaka pleća ostade zemlja i narod srpski.

A zar je bilo lako oče, boriti se sa preživelim vojnicima sa boja ovoga polja i njihovim sinovima, rame uz rame u turskim borbama u daljem osvajanju, jer se ne zaustaviše ovde. Od nas nemaše ni sjanijih, ni hrabrijih vitezova, vitezova razapetih za život zemlje između krsta i meseca. Blizak, uz skute Bajazita, njegovo desno krilo u bitkama ispred svih evropskih trupa i naših konjanika, dok ja vojevah njegove bitke, Olivera biser krune tvoje, rana naša i u sreći i u nesreći sijaše u kruni polumeseca.

Videh dvorove nemačke, francuske, ugarske…oplovih razna mora, naučih se viteštvu, lukavstvu, podozrenju i da poštovanja u diplomatiji, a ni ljubavi nema. U bici kod Angore naučih da gledam svet očima roba, a ne gospodara. Na umu stalno imam razgovor zarobljenog i u oko ranjenog Bajazita i mongolskog hromog vođe Tamerlana, koji se na glas smejao kada su pred njega doveli okovanog Bajazita.

– Grešiš što mi se smeješ, ovo se moglo desiti i tebi – rekao je Bajazit, pitajući se zašto je Alah bio naklonjen Tamerlanu.

– Ne smejem se tebi, nego tome da je Alah odlučio da podeli svet između jednog koji šepa i jednog koji je ćorav – odgovorio je Tamerlan.

A ja, ja se oče vratih iz ove bitke kao i iz onih pre nje, ali nikad tako punog i tako praznog srca. Tamerlan je dao da se zapiše, da nigde kao naše vitozove gledao nije od Mogulistana preko Norezmi, Persije, Armenije u Ruskoj zemlji na Volgi, od Indije do Bagdada. Okova sve one što ne poseče u bici, a nas Srbe pusti i naredi da nam se ne oduzima ni oružje, ni konji ni oprema njihova. Ostalo bi srce puno, da ne dođoše u zao čas Grci iz Konstantinopolja s darovima i na poklonjenje tada najsilnijem i rekoše istom da su naši, Srbi, vešti gradnji svega onoga što se od kamena može sagraditi, kao neimari i majstori od Mletaka, te se Tamerlan predomisli i u svoj Samarkand povede 70 naših neimara.

Despota prenu duboka tišina i žega, okrenu se ka gaju. Svita je već uzjahala konje i čekala znak za polazak. Despot je ustao i kao što je David psalmopisac pomerao svoju liru ne bi li uhvatio u nju vetar, merio pogledom nepregledno polje i hvatao treptaj vrelog povetarca. Nad svitom koja je brojala isti broj koliko ih Tamerlan odvede, na plavom nebu ugledao je svete ratnike, one koji su ga pratili dok je bitke vojevao, Merkurije, Prokopije, Dimitrije i Georgije, u pokretu, kao na zidu njegove Manasije. Uzjahao je konja, pitajući se da li vreme isto mere poraženi i pobednici.

Žito beše rodilo i sijalo pod žarom svitaca, toliko da nije dalo noći da osvoji polja. Srbija je disala i sijala kao njen vladar „sunce među zvezdama“ despot Stefan Lazarević.

(Jedna od 12 priča iz knjige LUKIJANA, Nadice Simić)

Povezani članci

Back to top button