Hramovna slava prištinske crkve: Obnavljajući hram obnavljamo se i mi

Letnji Sveti Nikola, slava istoimenog pravoslavnog hrama u najvećem gradu na Kosovu i Metohiji Prištini, bio je povod za još jednim okupljanjem Srba u ovom gradu.  Više stotina njih prisustvovalo je jutrošnjoj prazničnoj liturgiji u crkvi Svetog Nikole.

Pre rata Priština je brojala više od 40 hiljada Srba danas ih u gradu živi dvadesetak. Letnji i zimski Nikoljdan vreme je kada se u staroj gradskoj crkvi posvećenoj miriklijskom čudotvorcu okupe i preostali i raseljeni prištevci. Oni koji još uvek žive u gradu izbegavaju medije ali su u hramu, na nedeljnim i prazničnim bogosluženjima, redovni. Ovi drugi, koji su morali da napuste grad u kome su rođeni i gde su proveli najlepše godine života, tvrde da Prišitna nikada nije napustila njih na kojoj god da su adresi.

„Srce mi je ovde, džaba sve tamo, dok god mogu, dok me noge nose i dok sam živ ja ću ovde da dolazim“, priča Sreten Tasić.  

Ni oni mlađi, po rođenju Srbi, a po okončanju ratnih sukoba sa statusom interno raseljeno lice koji im je pridodat, ne zaboravljaju grad u kome su rođeni i crkvu u kojoj su kršetni.

„Živim u Čaglavici ali koristim svaku priliku da dođem ovde ako ne jednom nedeljno onda bar svake druge nedelje“, kaže Aleksandar Milić.

Obnavljajući crkvu obnavljamo se i mi sa njom, poručio je u besedi iguman manastira Svetih Arhagela otac Miahilo.

Foto: Riznica

„Mislilo se da nikada neće biti života u hramu, ali evo svedoci smo da ga ima da koliko je god mali broj ljudi koji živi u ovom grdu, nas pravoslavnih Srba ipak je dovoljno da bude srpski grad i srpsko mesto i da ovo bude mesto gde se naša braća i sestre okupljaju. Gospod nam je dao snage da se obnovimo“, rekao je iguman Miahilo.

Albanski ekstremisti su 17. marta 2004. godina zapalili i devastirali crkvu. Izgorele su vredne knjige i rukopisi i izuzetno dragocen ikonostas u duborezu rad debarskih majstora. Radmila Todić Vulićević beleži svaki istirjski momenat bitan za grad. Sa grupom Srba među kojima mnogi više nisu živi učestvovala je u čišćenju i obnovi hrama nakon što je on spaljen u martovskom pogromu.  

„Za nas je bila radost i kada smo sadili cveće i kada smo unosili ikone i kada smo čistili ostatke zgarišta uvek je bila radost kao što je i danas kao što će biti uvek“, ispričala je Todić Vulićević.  

Gradska crkva u Prištini podignuta je na mestu još starije hrišćanske svetinje u delu Varoš mahale u kojoj su za vreme Osmanlija živeli isključivo hrišćani.

Foto: Riznica

Godine 1830 Srbi su velikom mukom izdejstvovali dozvolu tadašnjih turskih vlasti za izgradnju crkve. Uslov je bio da ona ne sme izgledom da podseća na crkvu, ne sme biti veće od najmanje turske kuće u gradu, a zvono nije smelo da se čuje. Hram je zbog toga jednim delom bio ukopan, a kupola i zvonik su naknando sagrađeni. Da se istorija ponavlja samo sa drugim igračima na sceni potvrđuje i primer nove gradske crvke u Prištini odnosno Hrama Hrista Spasa. Započet je 90 godina prošlog veka i nikada nije završen.  Albanske vlasti već 23 godine pokušavaju da ga sruše tvrdeći da nije u pitanju verski već politički objekat koji je, kako naglašavju, gradio tadašnji predsednik Slobodna Milošević.

I.M.

Povezani članci

Back to top button