Ivan Gundulić

Srpski pisac iz Dubrovnika Ivan Gundulić, čija je poezija prožeta strasnim pozivima za slobodu i borbu Slovena protiv Turaka umro je 8. decembra 1638. godine.

U najznačajnijem djelu – epu „Osman“ – opjevao je Hoćimsku bitku i Osmanovu smrt 1621, videći u tome predznak propasti Otomanskog carstva i oslobođenja Južnih Slovena. U mladosti je pisao melodrame, pastorale i lirske pesme, koje su najvećim delom izgubljene.

Gundulić je rođen u vlastelinskoj porodici kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Porodica Gundulić bila je poznata još u 13. veku, a njeni članovi obavljali su razne državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolini. U tridesetoj godini života oženio se sa vlastelinkom dubrovačkom Nikolicom Sarkočević. Ivan Gundulić je imao tri sina, od kojih je jedan bio pesnik, a jedan maršal austrijske vojske. Bili su to sinovi, austrijski oficiri Frano i Jermin te pesnik Šiško, knez dubrovački.

Prvo se učio kod jezuita, pa izučio pravo. Vek je proveo kao činovnik republike, skoro na svima položajima. Dva puta je bio knez u Konavlima. Postaje senator, a 1638. izabran je za člana Malog veća, ali je umro pre nego je stvarno ušao u to najviše upravno telo Republike. Osim toga postao je i član napuljske književne „Akademije dokonih”. Posle kratke bolesti umire decembra iste godine. Sahranjen je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Ivan Gundulić je bio veoma plodan pisac, jedan od najznamenitijih pisaca dubrovačkog baroka. Napisao je 18 poznatih pesničkih dela, od kojih su 12 sačuvanih. Već u mladosti Gundulić počinje da se bavi književnim stvaralaštvom, pretežno svetovnog karaktera. Počeo je da se bavi poezijom 1610. godine. U narednom periodu manje se bavi stvaranjem dela svetovnog karaktera i počinje da piše dela duhovnog karaktera.

Njegova najvažnija dela su: ep Osman, pobožni spev „Suze sina razmetnoga” i pastirska igra (pastorala) „Dubravka”. Napisao je veliki broj mitoloških drama. Sačuvane su kratke dramske scene „Dijana i Armida”, prerada „Proserpina ugrabljena” i prevod „Arijadna”. Ostale su izgubljene. Pored toga, prevodio je i „psalme Davidove”, sedam na broju. Njih je štampao zajedno sa pobožnom pesmom „Od veličanstva Božijeh”.

Gundulić je svoj narod nazivao „Slovenima”, a sve Slovene je smatrao jednom velikom celinom, jedinstvenim narodom. Ep Osman posvetio je „našemu slovinskomu narodu”. Različiti istraživači opisali su ga hrvatskim pesnikom.

S druge strane, Gundulićeva etnička pripadnost deo je srpsko-hrvatskih podela u samoidentifikaciji zapadnih južnoslovenskih prosvetitelja, što je bio jedan od glavnih problema u Jugoslaviji 20. veka.

Većina srpskih akademika, bez zvaničnog konsenzusa sa hrvatskim kolegama, dubrovačku književnost smatra zajedničkom baštinom i potkrepljuje tvrdnju argumentom da je štokavsko narečje osnova savremenog srpskog jezika i da je srpski jezik prisutan u Dubrovačkoj republici od njenog osnivanja. Neki od poslednjih potomaka porodice Gundulić pripadali su srpsko-katoličkom pokretu iz 19. veka, među kojima je i gradonačelnik Dubrovnika Frano Getaldić-Gundulić. Gundulića, poput ostalih dubrovačkih pisaca koji su pisali na štokavskom narečju, srpski akademici smatraju isključivo delom srpske ili delom zajedničke srpske i hrvatske kulturne baštine. Srpska akademija nauka i umetnosti ga je uvrstila među 100 najznamenitijih Srba, a njegova dela su u sastavu srpske književnosti Matice srpske, sa ostalim dubrovačkim piscima, u petom tomu knjige Deset vekova srpske književnosti.

Hrvatski akademici i Matica hrvatska odbacuju srpske tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti i tvrde da su „već poznata srpska prisvajanja, odnosno otimanja hrvatske kulture”.

Podignut mu je 1893. spomenik u Dubrovniku. Za to su prikupljali prilozi u Beogradu i celoj Srbiji. Po njemu su nazvane osnovna škola u Beogradu i Gundulićev venac.

Povezani članci

Back to top button