Miodrag Radomirović o staroj Mitrovici: Gde se dede ono vreme?

Podeljeni gradovi dele sudbinu Tolstojevih porodica, svaki je „nesrećan na svoj način“. Kao prostorni entiteti, svojevrsni oksimoroni, politički opstaju, ali protivureče globalizacijskim konceptima.

O podeljenom gradu na Ibru „gde se dede ono vreme, kad sve je bilo različito i istovremeno isto“ pisac, novinar, hroničar Kosovske Mitrovice Miodrag Radomirović, govorio je u intervju koji je dao za portal Kosovo onlajn.

Zapisano je da je Stefan Uroš II Milutin, sveti kralj, graditelj najlepših srpskih srednjevekovnih pravoslavnih hramova 1315. godine, crkvu Svetog Dimitrija Solunskog, koja se nalazila ispod zvečanske srednjevekovne tvrđave-grada, darivao manastiru Banjska. Po zaštitniku crkve, naselje je dobilo ime Mitrovica, kaže Radomirović.

„Na ulazu u Kosovsku Mitrovicu, kod sreza kako mi taj deo zovemo, nekada je postojao han, na putu prema Solunu, kuda su prolazili trgovci. Trgovalo se iz Raške oblasti, Stare Srbije, preko Kosova i Metohije i dalje. Tu su se odmarali. Han je držao neki Dmitar, posle njegove smrti, han je nastavila da drži njegova žena Dmitrovica po kojoj je Mitrovica dobila ime“.

Lepotu i duh stare balkanske naseobine, orijentalne kasabe, srpskog grada iz doba Nemanjića, baštini Kosovska Mitrovica, ističe Radomirović.

“Grad je kroz svoju istoriju nosio lepotu koja se ogledala, u duhovnosti i kvalitetu njegovih stanovnika. Bez obzira koliko, imao, u određenom istorijskom periodu stanovnika, u svojim građanima imao je kvalitet koji drugi možda nisu imali u toj meri, a to je pre svega, jedno zajedništvo, ljudskost, poštovanje, izuzetno dobri komšijski odnosi i činjenica da se na ovim prostorima i u Kosovskoj Mitrovici u ta stara vremena nikada nije pitalo, ko se kako zove i koje je vere“, kaže Radomirović.

Bio je to lep, jedinstven život koji se odvijao u esnafskom delu, sa malenim radnjama, kujundžija, užara, konopčara, grnčara, južno od Ibra, kod pravoslavne i katoličke crkve, gde se razvijala gradska sredina i negovala multikulturalna duhovnost, kaže Radomirović, koji u svojoj knjizi „Kod starog bunara“ u pričama o staroj Mitrovici, čuva od zaborava najlepše uspomene iz detinjstva starih Mitrovčana.

Igrali smo se u porti hrama Svetog Save, čije je mesto izgradnje odredio konzul Branislav Nušić, a projekat za zvonaru Aleksandar Deroko. Radnje Sokola Sokolovića i Gavre na Poletu, sa rafovima punih staklenih tegli sa šarenim bombonama, na grame, mirisi baklava, šampita, salepa koji nas je grejao zimi iz čuvenih poslastičara Egipat, Balkan i Šumadija i đevreka koje je pravio Toni Đokić koje smo doručkovali kao gimnazijalci pijući klaker i kabezu, pa sodadžije.

Uvek se postavlja pitanje kako je moguće da su ljudi bili tako jedinstveni, složni, pomagali jedni drugima, a odgovor na to pitanje se krije u Trepči i u srednjoj klasi, 90 odsto stanovništva Kosovske Mitrovice je zavisilo od Trepče. Radili su u rudniku Stari Trg, u flotaciji, topionici, metalurgiji cinka itd. Svi su bili radnici, radničke porodice i svi su imali isto, skoro isto. Živelo se skromno, imalo se onoliko koliko je dovoljno za jedan lep život i zato su se ljudi poštovali, pomagali međusobno i odlazili jedni kod drugih“, kaže Radomirović.

Sa osmehom, dodaje da je svakodnevni život bilo nemoguće zamisliti, bez komšiluka „vrata se nikad nisu zaključavala, nije se pitalo čija je kuća, nakon igre svako dete je moglo da utrči u bilo koju kuću po parče hleba ili čašu vode. Na kafu se išlo od kuće do kuće, onda se komšije ljute zašto se kod nekog tog dana nije bilo, a kod onog drugog jeste“.

Najlepše je bilo 60-tih, 70-tih. Napredak kulture pre svega, buntovi u modi, filmu, muzici, nisu zaobišle ni Mitrovicu, Zvečan, Stari Trg, koji su tada, kako kaže Radomirović, bili jedno. Procvat privrede, obrazovanja, zdravstva, kulture i sporta iznedrio je svetski poznate Mitrovčane.

Mitrovačka gimnazija je za nas bila Sorbona, jer su u njoj predavali čuveni sorbonski đaci Damjanović, Stefanović, kasnije su generacije profesora Jordanovića, Bogavca, čuvenog profesora srpskog jezika i književnosti Miladina Raspopovića iznedrile veliki broj stručnih ljudi, mnogo kadrova koji su proneli ime Kosovske Mitrovice, širom sveta, s ponosom danas kažemo da imamo akademike.

Na vratima stoji direktor Dragomir Cvetnić, prekrštenih ruku na leđima, a pored njega niko ne sme da prođe dok ne podigne nogu, kako bi se uverio da na cipelama nema blata, sa osmehom se priseća gimnazijskih dana Radomirović i dodaje da je Tehnička škola „Boris Kidrič“, bila je jedna od najjačih u ondašnjoj Jugoslaviji.

Naš vikend je bio prelep, jer smo ga provodili na starom Trepčinom stadionu, po 5.000 gledlaca je bilo na treninzima, a danas ih nema toliko na prvoligaškim utakmicama Zvezde i Partizana. Preskakali smo ogradu stadiona jer nismo mogli da uđemo, da gledamo te velike utakmice. Postoje fotografije, koje su po meni jedne od najlepših, gde je publika na topolama oko stadiona. To su neke prelepe stvari, koje doživite kao grad i svi se tome radujete. Na stadion idu svi zajedno, iz ulice iz komšiluka, nema podele, nema razlike svi navijaju za Trepču. Navijače vodi čuveni Jupi sa muzikom. A nakon toga sledi ljubav prema košarci, pa prema rukometu,  jer nam je i rukometni klub bio u prvoj ligi, a košarkaši u drugoj saveznoj ligi.

Kajakaši Trpče su ispod mosta, koji danas deli Mitrovicu, vežbali, okretali se pravili vratolomije i tada bili prvaci Srbije, čuveni Jola, Vlado Groti. Njihovi kajaci su bili poznati i po tome što su nosili Titovu štafetu mladosti odavde do ušća i predavali je dalje, nastavlja Radomirović.

Ibar je poseban, on je jednostavno nešto što veže svakog čoveka za ovaj grad, pesma „Stani, stani Ibar vodo“ je himna svih Mitrovčana, priča Radomirović.

„U ovom Ibru smo se svi kupali, pecali ribe, igrali hokej kada dođu one hladne zime kakvih više nema. Niz ovaj Ibar su plovili balvani iz Rožaja do čuvene šper ploče, kod železničke stanice gde su prerađivani i od njih su kasnije nastajali ti naši čuveni kredenci, šifonjeri, prvi nameštaj.

Svaki stariji stanovnik grada s nostalgijom se seća čuvenih mlinova na Ibru. Vodenicu kraj starog gvozdenog mosta pamte kao zaštitni znak. Svako ko je potekao iz ovog grada živeo ovde ili gde god u svojoj kući ima sliku Stare Mitrovice, sa gvozdenim mostom i mlinom. Ibar je tad bio mnogo veći, a tu se plivalo i skakalo sa železničkog mosta, poput onog u Mostaru, iako je bilo opasno jer su u reci ostale bombe od minulog rata“.

Železnički most, danas je prošlost. Srušen je i na njegovom mestu napravljen novi. Sa njim su srušene i najlepše uspomene mnogih stanovnika ovog grada, a zidanje novog predstavljalo je dolazak burnih vremena, koje nisu ni slutili.

Desile su se ratne strahote, a one su dovele do raslojavanja i podele među ljudima, koja je za sobom ostavila nenadoknadive gubitke i ožiljke koji će ostati zauvek.

Danas fizički podeljena Mitrovica nije mogla da podeli prijateljstva, prekine komšijske veze, ljudi kontaktiraju, trguju, jedni drugima pomažu, i kada se sretnu sa nostalgijom pričaju o onom vremenu, tvrdi Radomirović.

Priču o staroj Mitrovici čuvaju svetlopisi fotografskih radnja „Foto Cane“ i „Foto Moma“ u čijem izlogu se i danas nalaze fotografije iz tih vremena. Čuveni Žarkovići koji su najviše dali Kosovskoj Mitrovici, izgradili Jadran, Prvu hidrocentralu, zahvaljujući njima Mitrovica je imala struju, pilane, proizvodili su ciglu… posečena lipa, na korzou, čiji se miris širio čitavim gradom, dok je na stotine ljudi šetalo od Poleta do gimnazije i nazad, svi smo imali svoja mesta na ulazima ispred zgrada, na svakom ulazu je po neko svirao gitaru, tu smo provodili večeri, kaže Radomirović.

U Bošnjačkoj mahali živeli su, žive i danas, čuveni Jerotijevići, nažalost pokojni Jero, Cvetko i Đino su zabavljali čitavu Bošnjačku mahalu. U njihovom dvorištu okupljao se komšiluk, pravilo se meze i onda u tim lepim letnjim večerima, kad je sve mirisalo, miriše Ibar, mirišu bašte, oni pod lozom, meze, piju hladnu rakiju i pevaju, pevaju kao slavuji, i ta pesma i danas odzvanja u mnogima od nas“, baš kao i stihovi Radomirovićeve pesme.

(preuzeto sa portala Kosovo onlajn)

Izvor
Kosovo onlajn

Povezani članci

Back to top button