Patrijarh srpski Gavrilo Dožić

Godine 1937. 24. avgusta,  Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić je u govoru u Podgorici nazvao „Krvavom litijom“ događaj u Beogradu 19. jula 1937. kad su žandarmi napali pravoslavno sveštenstvo koje je protestovalo protiv konkordata.

Kao član Velike narodne skupštine u Podgorici predvodio je 1918. deputaciju za ujedinjenje sa Srbijom, a za patrijarha je izabran 1938. poslije smrti patrijarha Varnave. Oba svetska rata je proveo u okupatorskom zarobljeništvu.

Vladika Gavrilo Dožić rođen  je 17. maja 1881. godine u Vrujcima, u Donjoj Morači u blizini manastira Morače. Njegovo svetovno ime bilo je Đorđe Dožić. Osnovnu školu je završio u manastiru Morači, a potom školovanje nastavio u Beogradu. Bio je jedno vreme iskušenik u manastiru Lipovcu kod Aleksinca, a zatim u manastiru Sićevo. Zamonašio se 26. februara 1900. godine u manastiru Sićevo kod Niša, sutradan ga je episkop niški Nikanor Ružičić rukopoložio u čin jerođakona, a posle sedam dana u čin jeromonaha.

Godine 1905. upisao je Bogoslovski fakultet Atinskog univerziteta, kao državni pitomac Srbije. Diplomirao je 1909, a nešto kasnije i doktorirao na ovom fakultetu. Posle toga postavljen je za sekretara srpskog manastira Hilandara na Svetoj gori, odatle odlazi na mesto srpskog predstavnika u Carigradskoj patrijaršiji. Tu ga zatiče izbor za mitropolita raško-prizrenskog 1. decembra 1911. godine. Posle završetka Balkanskih ratova, preimenovan je u mitropolita pećkog.

Za vreme Prvog svetskog rata bio je interniran u Cegled, u Mađarskoj gde je od stradanja i maltretiranja oboleo, pa je 1918. godine kao bolesnik vraćen u Ulcinj, gde ostaje do oslobođenja pod jakom austrijskom stražom. Bio je pristalica ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i predvodio je delegaciju od 18 poslanika Podgoričke skupštine, koji su u novembru 1918. godine odneli u Beograd odluku o ujedinjenju.

Predvodio je delegaciju Srpske pravoslavne crkve na Konferenciji u Carigradu 1923, koja je bila posvećena reformi kalendara. Na ovoj konferenciji sa srpske strane je učestvovao i Milutin Milanković kao astronom da im pomogne oko prevazilaženja problema vezanog za kalendar i dužinu trajanja godine. O ovom njihovom putu Milanković vrlo detaljno piše u svom delu „Kroz vasionu i vekove“.

Na patrijaršijskom tronu nasledio je patrijarha Varnavu 1938. godine. Bio je protivnik potpisivanja Trojnog pakta i pismeno je savetovao jugoslovenskoj vladi da ga ne potpisuje. Posle bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941, patrijarh se sklonio u manastir Rakovicu, potom u manastir Žiču, a onda u manastir Ostrog gde su ga nemačke vlasti uhapsile 25. aprila 1941.

Iz Ostroga su ga doveli u Beograd, gde je jedno vreme bio zatvoren u zatvoru Okružnog suda. Intervencijom Milana Aćimovića, šefa kvinsliške Komesarske uprave, delimično je uticala na ublažavanje zatvorskog režima. Strah okupacione uprave da bi nepovoljan tretman ili smrt bolesnog patrijarha u zatvoru mogli da izazovu revolt u narodu, takođe je uticao na odluku da se patrijarh prebaci u strogi kućni pritvor u manastir Rakovicu, a zatim u manastir Vojlovicu, gde je zajedno sa episkopom žičkim Nikolajem bio zatočen pod jakom stražom.

Nemačke okupacioni vlasti su pokušavali da patrijarha Gavrila i vladiku Nikolaja iskoriste za svoje ciljeve protiv opasnosti od partizana, od čega nisu odustali do kraja rata. Specijalni opunomoćenik za Jugoistok Herman Nojbaher pokušao je u jesen 1943. da izdejstvuje puštanje na slobodu Dožića i Velimirovića. Dobio je saglasnost od Ribentropa, ali ne i od Hitlera, zbog njihove uloge u državnom udaru.

Kako je rasla opasnost od partizana i Crvene armije, Nemci su 14. septembra 1944. prebacili patrijarha Gavrila i vladiku Nikolaja u koncentracioni logor Dahau. Tamo su oni zatvoreni u posebnom delu za visoke oficire i sveštenstvo, tretirani bolje od ostalih i imali status posebnih zatočenika. U Dahauu su ostali tri meseca, do decembra 1944. godine kada ih Nemci oslobađaju na intervenciju Nojbahera, kao deo pogodbe sa Dimitrijem Ljotićem i Milanom Nedićem. Putovali su zajedno sa Nedićem i Nojbaherom u Sloveniju, gde se Ljotić i Nedić sa drugim srpskim nacionalistima (Momčilom Đujićem, Dobroslavom Jevđevićem) pripremali da vode bitku protiv partizana.

Po završetku rata, zbog nove vlasti nije mogao odmah da se vrati u zemlju, nego tek 14. novembra 1946. godine. Odmah po dolasku sazvao je vanredno zasedanje Svetog arhijerejskog sabora, da bi se razmotrila nova situacija u zemlji koja je bila veoma teška za pravoslavnu crkvu.

Po želji patrijarha Gavrila Tadej Štrbulović postaje namesnik Pećke Patrijaršije 1949. godine. Patrijarh Gavrilo je iznenada umro 7. maja 1950. u Beogradu. Sahranjen je u beogradskoj Sabornoj crkvi, u južnom delu hrama, u neposrednoj blizini kneza Miloša i kneza Mihaila Obrenovića.

Povezani članci

Back to top button