Ružica Sokić

Srpska filmska, pozorišna i televizijska glumica Ružica Sokić rođena je 14. decembra 1934. godine u Beogradu.

Karijeru je započela davne 1957. godine, u filmu „Doktor“, da bi potom igrala u filmovima „Kad budem mrtav i beo“, „Bokseri idu u raj“, „Užička republika“, „Savamala“ i drugima. Komedija „Tesna koža“ donela joj je najveću popularnost, a za film „Žuta“ nagrađena je Zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli. Neke od njenih poznijih velikih uloga su Taska u velikom bioskopskom hitu „Zona Zamfirova“ i kuma Anica u popularnoj seriji „Greh njene majke“.

Ružica je često prikazivana kao zavodnica. Neke od tih uloga, poput „Žute“ ostale su najupečatljivije. Tu spadaju još i snaja Ruža u „Drugoj Žikinoj dinastiji“ i Veliborka Veca u „Srećnim ljudima“.

Sokićeva je dobitnica najvećih glumačkih nagrada i priznanja, kao što su: „Žanka Stokić“, „Dobričin prsten“, Zlatni ćuran“, „Joakim Vujić“, „Pavle Vuisić“, „Zlatna arena“, „Sterijina nagrada“ i druge.

Njen legat nalazi se u Muzeju Jugoslovenske kinoteke i Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”.

Rođena je u Beogradu kao kćerka trgovca i suvlasnika lista „Pravda“ Petra Sokića i Vukosave, ćerke sveštenika iz Banjaluke. U detinjstvu je letovala kod dede u Banjaluci, gde je nasledila zemljište u centru grada.

Još kao devojčica učestvovala je u Dečjoj radio-dramskoj grupi Radio-Beograda, a godine 1958. diplomirala je glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu.

Kraće vreme bila je članica Savremenog pozorišta, ubrzo prelazi u Atelje 212, gde je brojnim ulogama (prvenstveno savremenog i domaćeg repertoara) otkrila i potvrdila dar „rođene glumice“. Glumila je u oko 40 filmova; već za prvu ulogu („Gorki deo reke“, 1965, J. Živanovića) nagrađena je Srebrnom arenom na festivalu u Puli. Najveće uspehe ostvarila je glavnim ulogama pevačice u filmu „Kad budem mrtav i beo“ (Ž. Pavlovića, 1967) i prostodušne uličarke u filmu „Žuta“ (V. Tadej, 1973), za koju je u Puli nagrađena Zlatnom arenom. Zapažena je i na televiziji (igrala je i u istimenom komadu G. Mihića u Ateljeu 212), te sporednom ulogom majke kojoj sin gine u borbi u „Užičkoj republici“ (Ž. Mitrović, 1974), za koju je takođe nagrađena Zlatnom arenom. Zapažena je i na televiziji (npr. komedije B. Crnčevića i A. Popovića, televizijske serije „Ceo život za godinu dana“, „Rađanje jednog naroda“, „Zanati“, „Samci“ i dr.).

Tokom 2010. objavila je knjigu sećanja „Strast za letenjem“.

Preminula je 19. decembra 2013. godine u Beogradu, posle duge bolesti (Alchajmerova bolest).

Sahranjena je 24. decembra 2013. u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

U Jugoslovenskoj kinoteci je 16. oktobra 2015. otvoren legat Ružice Sokić sa njenim fotografijama, nagradama, plakatima i knjigama.

Na kući u kojoj je živela otkrivena je spomen-ploča 27. marta 2016. godine.

Fondacija „Ružica Sokić“, osnovana 2014. godine, dodeljuje nagradu Ružica Sokić.

Povezani članci

Back to top button