Analiza zloslutnog ”Projekta reintegracije Kosova i Metohije”

Prvi deo

  • Predlog za sveobuhvatno rešenje statusa Kosova  predstavlja kompilaciju delova Sporazuma iz Rambujea, Ahtisarijevog plana Briselskog sporazuma i Ustava SFR Jugoslavije iz 1974. godine.

Analiza kapitulantskog ”Projekta reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije” (u daljem tekstu: Projekat) koji je izradio samozvani ”Pokret za odbranu Kosova i Metohije”, a koji su 17. juna 2021. godine javnosti predstavili članovi Predsedništva ovog Pokreta Slobodan Samardžić, Miloš Ković, Časlav Koprivica i Dušan Proroković.

Piše: Dimitrije Marković

U ovom tekstu ćemo ukazati na pogubnost Projekta (1), pokušaćemo da damo odgovor na pitanje kako to da je jedan ovakav izrazito štetan Projekat koji je po svojoj suštini sporazum o kapitulaciji proizvod ljudi koji se predstavljaju kao rodoljubi i na kraju ćemo odgovoriti na pitanje koje uslove mora da ispunjava određeni predlog  da bi mogao da uopšte stekne status jednog od mogućih rešenja problema Kosova i Metohije.

Kao što ćemo pokazati ovom analizom Projekat predstavlja kompilaciju delova Sporazuma iz Rambujea, Ahtisarijevog plana (pun naziv “Predlog za sveobuhvatno rešenje statusa Kosova”), Briselskog sporazuma i Ustava SFR Jugoslavije iz 1974. godine. Npr. Član 271. Ustava iz 1974. godine kojim se Kosovu omogućava vođenje spoljne politike prepisan je gotovo od reči do reči a slično je i sa pojedinim delovima Ahtisarijevog plana.

Da podsetimo, nakon odbijanja Sporazuma iz Rambujea od strane naših vlasti zbog njegove neprihvatljivosti usledila je agresija NATO-a 1999. godine. Ahtisarijev plan je odbačen Rezolucijom Narodne skupštine Republike Srbije 17. februara 2007. godine. Osim toga, odbačen je i od strane SNV Kosova i Metohije 25. marta 2007. godine na sednici kojom je predsedavao episkop Raško-prizrenski Artemije (Radosavljević).

I Boris Tadić, tadašnji predsjednik Republike Srbije, 2012. godine predložio je svoj plan u četiri tačke za Kosovo na temelju Ahtisarijevog plana kao što to sada čini samozvani Pokret za odbranu Kosova i Metohije. (2)

Projekat podseća na predloženi Sporazum iz Rambujea po tome što se u njemu autori pozivaju na Rezoluciju 1244 u kojoj se govori o suverenitetu SR Jugoslavije dok istovremeno nadležnostima koje nude Kosovu poništavaju taj suverenitet. Naime, i u pomenutom Sporazumu iz Rambujea se na više mesta pominjao suverenitet i teritorijalni integritet SR Jugoslavije dok se različitim odredbama (Glava 7 i Dodatak B/Appendix B kojima je predviđeno prisustvo trupa NATO na teritoriji SRJ) taj suverenitet narušavao.

Ovim Projektom predviđeno je stvaranje konfederacije Republike Srbije i Republike Kosova, odnosno saveza dve nezavisne, suverene države. Konfederacija nastaje potpisivanjem na osnovu međunarodnog ugovora koji u ovom Projektu nosi naziv ”Opšti sporazum o statusu Kosova i Metohije.”. ”Učesnici Opšteg sporazuma su ovlašćeni predstavnici UN-a, sa ulogom posrednika u pregovorima o Sporazumu, i dve strane u sporu – predstavnici države Srbije i predstavnici kosovskometohijskih Albanaca,” kaže se u Projektu.

  • Projekat otvara mogućnost za širenje malignog tumora  na oblast opština Preševo i Bujanovac,

Tvorci  Projekta čiji je puni naziv ”Projekat reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije: Koncept posebnog (ustavnog) zakona o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije”, u potpunosti su promašili cilj kako prilikom definicije problema, tako i prilikom određivanja okvira za njegovo rešavanje  pa otuda i pogrešan rezultat u vidu ovog predloga potpuno suprotstavljenog srpskim nacionalnim interesima. Ostavićemo po strani pitanje da li je reč o svesnoj izdaji. Koji god motivi da su u pitanju rezultat je isti.

Ukoliko je uspostavljena pogrešna dijagnoza i na osnovu nje određena pogrešna terapija podrazumeva se da se ne može uspostaviti prethodno narušeno normalno stanje zdravlja. Naprotiv, ovaj Projekat otvara mogućnost za širenje malignog tumora  na oblast opština Preševo i Bujanovac, zbog čega i jesu od strane lokalnih Albanaca stvoreni pseudogeografski termini ”Preševska dolina” ili ”istočno Kosovo” (pominjanjem malignog tumora nije nam namera širenje mržnje već da slikovito predstavimo problem). Konačno, ovaj Projekat nije poguban samo zbog pomenutih opština na jugu Srbije već i zbog Raške oblasti i Vojvodine.

Ovo nam potvrđuju i procene generala prof. dr Siniše Borovića: ”Kada bi odmah taj uslov ispunila (zaokruživanje kosovske državnosti), Srbiji bi se postavili novi uslovi sve dok SAD i NATO u potpunosti na Balkanu ne ostvare svoje strategijske interese: okruživanje Rusije i svođenje Srbije na državu bez mogućnosti da samostalno vodi svoju unutrašnju i spoljnu politiku, odvajanje Vojvodine, Raške oblasti, Pčinjskog okruga, ukidanje Republike Srpske i prekid saradnje sa Ruskom Federacijom.” (3)

Dodajmo na ovo i sledeće reči generala Borovića iz istog zbornika: ”Zašto se nameće hitno rešavanje statusa KiM? Da bi se prešlo na sledeću fazu: Obavezujući sporazum sa Republikom Hrvatskom. Tu nas čekaju novi strategijski izazovi: Hrvatska je članica EU i NATO. NATO svoje strategijske odluke donosi naučno korektno i provodi ih uporno. Jedna od NATO odluka iz 1977. godine je da se Srbima ne može dozvoliti kontrola obe obale Dunava. Ako Hrvatska pređe Dunav… to je potencijalno nova baza NATO pakta u našoj severnoj pokrajini a zatim sledi dalje ostvarenje NATO strategije.”

Međutim, autori Projekta problem Kosova i Metohije posmatraju potpuno izolovano i nezavisno čak i od procesa dekonstrukcije SFR Jugoslavije a o nekom širem vremenskom i političkom okviru da i ne govorimo.

  • Suštinska autonomija je privremenog karaktera, i važi samo do konačnog rešenja, a konačno rešenje je nezavisnost.

Već i sam naslov Projekta (”Projekat reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije”) je apsurdan. U preambuli važećeg Ustava Republike Srbije iz 2006. godine piše da je ”Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije”, kao i da ”ima položaj suštinske autonomije”. O kakvoj je onda reintegraciji u ustavnopravni poredak reč?

Drugi deo naslova Projekta glasi: ”Koncept posebnog (ustavnog) zakona o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije.” Prvo pitanje koje se postavlja jeste šta je to ”suštinska autonomija”? Ovaj termin se koristi i u Rezoluciji 1244 ali se osim njega koriste i termini suštinska autonomija i samouprava (tačka 11 Rezolucije), suštinska samouprava (aneksi I i II Rezolucije), demokratska samouprava (u sporazumu iz Rambujea na koji se Rezolucija 1244 tri puta poziva), ali i drugi, pri čemu ni jedan od ovih termina nije precizno definisan. Za nas nije previše važno da znamo šta ovaj termin znači u pomenutoj Rezoluciji jer nam je vreme potvrdilo da je ona za SAD, EU i NATO imala samo privremenu funkciju u procesu obezbeđivanja nezavisnosti za Kosovo i Metohiju. Potvrdu za ovo mišljenje nalazimo u  brojnim Rezolucijama Saveta bezbednosti UN donošenim tokom procesa dezintegracije SFR Jugoslavije koje su imale istu funkciju kao i Rezolucija 1244, a to je bacanje prašine Srbima u oči i dobijanje na vremenu.

”Problemi na Kosovu i Metohiji mogu se shvatiti, i rešiti, samo u kontekstu procesa koji su zahvatili bivšu Jugoslaviju 1990/91: rat koji su počeli secesionisti u Sloveniji i Hrvatskoj, uz oslonac i aktivno učešće Nemačke, Austrije i Vatikana, a zatim ostalih članica NATO-a, pod vođstvom SAD. Ratna pozornica se pomerala od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine, i najzad zahvatila Kosovo i Metohiju,” piše prof. dr Smilja Avramov. (4)

I Rezolucija 1244 kao i druge pre toga bile su sredstvo u funkciji ostvarenja unapred postavljenih ciljeva a ne cilj sam po sebi. Ovo nam potvrđuje i pododeljak a) odeljka 11. Rezolucije 1244 gde se kaže da Savet bezbednosti:

”11. Odlučuje da će glavne odgovornosti civilnog prisustva uključivati:

a) unapređenje uspostavljanja, do konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir aneks 2 i sporazume iz Rambujea (S/1999/648);”

Kao što vidimo, suštinska autonomija je privremenog karaktera, i važi samo do konačnog rešenja, a konačno rešenje je nezavisnost.

Prema sporazumu iz Rambujea, glava 8., član 1., odeljak 3., predviđeno je konačno rešenje ”na osnovu volje naroda” što se kod nas  tumačilo kao rešenje putem referenduma. Da li bi zaista bila reč o volji naroda i da li bi u tom pogledu bilo opravdano pokloniti poverenje tzv. međunarodnoj zajednici pokazuje referendum o nezavisnosti u Crnoj Gori  2006. godine.

Drugi deo naslova Projekta glasi: ”Koncept posebnog (ustavnog) zakona o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije.” Prvo pitanje koje se postavlja jeste šta je to ”suštinska autonomija”? Ovaj termin se koristi i u Rezoluciji 1244 ali se osim njega koriste i termini suštinska autonomija i samouprava (tačka 11 Rezolucije), suštinska samouprava (aneksi I i II Rezolucije), demokratska samouprava (u sporazumu iz Rambujea na koji se Rezolucija 1244 tri puta poziva), ali i drugi, pri čemu ni jedan od ovih termina nije precizno definisan. Za nas nije previše važno da znamo šta ovaj termin znači u pomenutoj Rezoluciji jer nam je vreme potvrdilo da je ona za SAD, EU i NATO imala samo privremenu funkciju u procesu obezbeđivanja nezavisnosti za Kosovo i Metohiju. Potvrdu za ovo mišljenje nalazimo u  brojnim Rezolucijama Saveta bezbednosti UN donošenim tokom procesa dezintegracije SFR Jugoslavije koje su imale istu funkciju kao i Rezolucija 1244, a to je bacanje prašine Srbima u oči i dobijanje na vremenu.

”Problemi na Kosovu i Metohiji mogu se shvatiti, i rešiti, samo u kontekstu procesa koji su zahvatili bivšu Jugoslaviju 1990/91: rat koji su počeli secesionisti u Sloveniji i Hrvatskoj, uz oslonac i aktivno učešće Nemačke, Austrije i Vatikana, a zatim ostalih članica NATO-a, pod vođstvom SAD. Ratna pozornica se pomerala od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine, i najzad zahvatila Kosovo i Metohiju,” piše prof. dr Smilja Avramov. (4)

I Rezolucija 1244 kao i druge pre toga bile su sredstvo u funkciji ostvarenja unapred postavljenih ciljeva a ne cilj sam po sebi. Ovo nam potvrđuje i pododeljak a) odeljka 11. Rezolucije 1244 gde se kaže da Savet bezbednosti:

”11. Odlučuje da će glavne odgovornosti civilnog prisustva uključivati:

a) unapređenje uspostavljanja, do konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir aneks 2 i sporazume iz Rambujea (S/1999/648);”

Kao što vidimo, suštinska autonomija je privremenog karaktera, i važi samo do konačnog rešenja, a konačno rešenje je nezavisnost.

Prema sporazumu iz Rambujea, glava 8., član 1., odeljak 3., predviđeno je konačno rešenje ”na osnovu volje naroda” što se kod nas  tumačilo kao rešenje putem referenduma. Da li bi zaista bila reč o volji naroda i da li bi u tom pogledu bilo opravdano pokloniti poverenje tzv. međunarodnoj zajednici pokazuje referendum o nezavisnosti u Crnoj Gori  2006. godine.

Kada je reč o primerima pomenimo samo Rezoluciju 819 od 17. aprila 1993. godine kojom je Srebrenica proglašena za bezbednu zonu UN. Uprkos tome što po Ženevskoj konvenciji zaštićene zone moraju biti demilitarizovane, Srebrenica je korišćena za odmor trupa Armije BiH, obuku, osposobljavanje i pohode prema srpskim naseljima u kojima su činili stravične zločine. Situacija je bila potpuno drugačija u zaštićenim zonama UN na prostoru Republike Srpske Krajine. 21. februara 1992. godine Savet bezbednosti usvojio je rezoluciju 743., kojom se odobrava početak mirovne misije u Jugoslaviji i formiranje UNPROFOR-a. UNPROFOR je bio raspoređen u oblastima  označenim kao „Zaštićene oblasti Ujedinjenih nacija“ (ZOUN) a to su bile  istočna Slavonija, zapadna Slavonija i Krajina. Za razliku od Srebrenice ovde se aktivno radilo na razoružavanju Srba a oružje je stavljano pod kontrolu UNPROFOR-a. Nakon nekoliko agresija na ZOUN od strane Hrvata (Miljevački plato, Ravni kotari,Medački džep) na kraju je izvršeno etničko čišćenje RSK i zaštićenih zona od Srba: 1. maja 1995.  počela je hrvatska akcija pod nazivom „Bljesak“ a 4. avgusta 1995. godine  „Oluja“. O ”Bljesku” kojim je Zapadna Slavonija Smilja Avramov piše: ”Ostavljena bez pomoći koja je obećana prilikom usvajanja Vensovog plana, bez oružja koje se nalazilo po skladištima UNPROFOR-a, Srpska vojska doživela je poraz za nepunih 36 časova.”

  • Saradnja terorističkih organizacija OVK i hrvatskih paravojnih snaga u razbijanju Jugoslavije 1991–1995. nije nikakva slučajnost.

Kao što smo prethodno rekli ”problemi na Kosovu i Metohiji mogu se shvatiti, i rešiti, samo u kontekstu procesa koji su zahvatili bivšu Jugoslaviju”.

”Još 17. marta 1933. predsednik terorističke organizacije „Kosovski komitet“ Hasan Priština, zaključio je sporazum s vođom ustaške terorističke organizacije Antom Pavelićem o zajedničkim terorističkim akcijama, u cilju rušenja Jugoslavije, i uspostavljanju granice između Hrvatske i Albanije. Prema tome, saradnja terorističkih organizacija OVK i hrvatskih paravojnih snaga u razbijanju Jugoslavije 1991–1995. nije nikakva slučajnost. Kontakti su kontinuirano održavani i došli su do punog izražaja tokom ratnih dejstava u Hrvatskoj od 1991–1995. Jedan od ključnih starešina hrvatskih paravojnih snaga u akciji „Oluja“ 1995, bio je „albanski brigadni general“ Agim Čeku. Februara 1999, dakle samo mesec dana pre agresije NATO-a na Srbiju i Crnu Goru, Čeku prelazi na Kosovo i zauzima položaj komandanta OVK. S njim na Kosovo dolaze i hrvatski plaćenici.

Sledeći model operacija koje su SAD primenile u ratu protiv Jugoslavije, u Hrvatskoj, BiH, i na Kosovu angažovali su svoju „privatnu“ vojnu korporaciju Dyn–Corp kojoj je, po rečima američkog analitičara, poverena kontrola nad povlačenjem srpske vojske, ali i organizovani izgon srpskog naroda. „Kosovski stil etničkog čišćenja više od 150.000 Srba“, izvršila je ova korporacija na isti način kao što je to učinila u Hrvatskoj „sestrinska“ korporacija Military Professional Resource Inc.,” piše prof. dr Smilja Avramov na istom mestu.

Konačno, imamo i primer konstantnog rada na tome da se ukine Republika Srpska uprkos Dejtonskom mirovnom sporazumu, što dodatno potvrđuje prethodno iznetu tvrdnju da su Rezolucije UN i različiti Sporazumi samo sredstava koja koriste zapadne sile na putu ostvarenja unapred postavljenih ciljeva. Dogovori, čak i u pisanoj formi (o usmenim dogovorima da i ne govorimo), sa SAD, EU i NATO su nepouzdani. Jedino na šta možemo da se oslonimo kada je zaštita nacionalnih interesa u pitanju jesu jaka vojska i strateško partnerstvo sa Rusijom.

  • Nikada ni u jednom međunaradnom aktu nisu administrativne granice unutar Jugoslavije obeležene, a ponajmanje priznate kao međunarodne.Ne postoji čak ni unutrašnji pravni akt koji precizira te granice.

Poznata nam je uloga SAD, EU (u to vreme pod nazivom Evropska zajednica, skraćeno EZ) i NATO u dezintagraciji SFR Jugoslavije.

Nabrajajući brojne Rezolucije Saveta bezbednosti kojima je kršeno međunarodno pravo na štetu Srba, profesorka Avramov zaključuje da je to ”ogromni kvantum apsurda, pravne perverzije koja je prerasla u pravnu patologiju”. (str. 380)

”U svim notama o priznanju , članice EZ pribegle su jednoj, za pravnike, nepojmljivoj formuli preuzetoj od Arbitražne komisije; nove države priznate su ”u međunaradno priznatim granicama”. Nikada ni u jednom međunaradnom aktu nisu administrativne granice unutar Jugoslavije obeležene, a ponajmanje priznate kao međunarodne.Ne postoji čak ni unutrašnji pravni akt koji precizira te granice. Socijalistička Jugoslavija od 1945 do 1991 bila je partijska, a ne pravna država, i teritorije federalnih jedinica poklapale su se sa organizacionom strukturom Komunističke partije Jugoslavije,” piše prof. dr Smilja Avramov. (5)

19. decembra 1991. godine Ustavotvorna skupština usvojila je Ustav i  proglasila Republiku Srpsku Krajinu koja nije priznata jer je to bilo u suprotnosti sa planovima SAD i EZ.

Oružanom agresijom NATO-a protiv SR Jugoslavije 1999. godine počinjeno je istovremeno više ozbiljnih povreda međunarodnog prava na štetu Srba.

”Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Vladan Jončić rekao je da je NATO intervencija po definiciji UN bila agresija, tokom koje su teško povređene norme međunarodnog prava i da su izvršeni zločini protiv mira, zločini protiv čovečnosti i ratni zločini.

Među ratnim zločinima su korišćenje projektila zabranjenih međunarodnim pravom, osiromašenog uranijuma, kasetnih bombi, napadi na hemijska postrojenja, napadi na civilno stanovništvo i civilne objekte, povrede pravila o zaštiti bolnica, obimna razaranja bez opravdanja vojnom potrebom, napadi na gradove i sela i objekte koji nisu branjeni…” (6)

Prema tome ne postoji ni jedan razlog da se kao okvir za konačno rešenje problema Kosova i Metohije uzima Rezolucija 1244. Ova rezolucija ne može biti okvir unutar koga treba tražiti rešenje. Jedini temelj na kome može da se traži rešenje jeste naše istorijsko i moralno pravo na Kosovo i Metohiju. Rezolucija 1244 je predstavljala  slamku spasa za koju je imalo smisla očajnički se hvatati u periodu neposredno posle 1999. godine kada je odnos snaga u svetu bio izrazito nepovoljan po nas.

Kao što je poznato Kraljevina Jugoslavija je administrativno bila podeljena na sedam privremenih pokrajina pri čemu je Kosovo i Metohija potpadalo pod Južnu Srbiju i bilo podeljeno između Zetske, Raške, Kosovske, Vranjske i Skopske oblasti. Od 3. oktobra 1929. godine kada je ustanovljena nova administrativna podela na banovin,e teritorija današnjeg Kosova i Metohije je pripadala Zetskoj, Moravskoj i Vardarskoj banovini. Sve do 1946. godine Kosovo i Metohija nema nikakav teritorijalno-politički subjektivitet.

Autori ovog Projekta bi trebalo da nam daju odgovor na pitanje zbog čega poput EZ (EU) i oni administrativne granice unutar Jugoslavije priznaju kao međunarodno priznate? Moramo da skrenemo pažnju i na to da se povrh svega na ovaj način se istovremeno odriču Republike Srpske Krajine.

Termin ”suštinska autonomija” koji se koristi u ovom Projektu služi da se javnost dovede u zabludu, kao što je ranije npr. korišćen termin ”integrisano upravljanje administrativnim prelazima” iako je reč, kao što sada vidimo, o graničnim prelazima sa Kosovom i Metohijom. ”Suštinska autonomija” je, zapravo, suštinska nezavisnost  a funkcija pojedinih delova Projekta je da stvori privid sačuvane suverenosti i teritorijalnog integriteta Srbije.

Nakon dolaska komunista na vlast menjaju se i administrativne granice unutar Jugoslavije u skladu sa njihovim  stavovima o pravu na samoopredeljenje i otcepljenje. Kako je pravo na samoopredeljenje predviđeno i za albansku i mađarsku manjinu u okviru Jugoslavije, u okviru Socijalističke Republike Srbije stvorene su dve autonomne pokrajine – Kosovo i Metohija  i Vojvodina.

Vojvodina je dodatni razlog zbog čega je Projekat samozvanog Pokreta za odbranu Kosova i Metohije poguban jer se sa Kosovom i Metohijom sasvim sigurno neće završiti proces dezintegracije Srbije.

  • Projektom reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije njegovi autori vraćaju nas na Ustav SFR Jugoslavije iz 1974. godine uz dodatne ustupke tako je očigledno da bi na taj način Republika Srbija bila u konfederaciji sa Republikom Kosovo.

Kosovsko-Metohijska Oblast (AKMO) je osnovana 10. jula 1945. godine da bi 9. aprila 1963. godine naziv bio promenjen u Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija a 24. februara 1969. preimenovana je u Socijalističku Autonomnu Pokrajinu Kosovo. Ono što je važno da imamo u vidu jeste da je prema Ustavu Srbije iz 1974. SFR Jugoslavija postaje realna unija a Kosovo i Vojvodina su faktički dobile status republika.

”Ustavom od 1974. jugoslovenska država (SFRJ) definisana je u duhu  konfederacije, kao „državna zajednica“ „socijalističkih republika“.  Rečju, prema Ustavu od 1974, socijalistička republika je društvena  organizacija kojoj pripada sva vlast (zakonodavna, izvršna i sudska),  a Jugoslavija (SFRJ) je zajednica suverenih država koje su na ovu prenele neke nadležnosti. Posebnim članom Ustava kojim je regulisano izvršavanje zakona SFRJ je izričito definisana kao realna unija ,” piše prof. dr Marko Pavlović. (7)

Projektom reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije njegovi autori vraćaju nas na Ustav SFR Jugoslavije iz 1974. godine uz dodatne ustupke tako je očigledno da bi na taj način Republika Srbija bila u konfederaciji sa Republikom Kosovo. ”Suštinska autonomija” je prema tome eufemizam za očiglednu suverenost i nezavisnost Kosova i njegov konfederalni status.

”Preopširnošću i detaljisanjem ustavotvorac od 1974. hteo je da se od brojnih nadležnosti, kao drveća, ne vidi šuma  realne unije,” piše profesor Pavlović. Na sličan način, iako ne preterano vešto, i autori Projekta žele da prikriju činjenicu da je reč o konfederaciji.

Svima su nam dobro poznate reči koje je predsednik SANU Vladimir Kostić jednom prilikom izrekao u vezi sa Kosovom i Metohijom: ”Bojim se da je, u ovom trenutku, jedina politička mudrost na koji način, sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo…” Projekat koji nam se nudi je u potpunosti u skladu sa ovim rečima. Kosovu se daje nezavisnost a prividne nadležnosti imaju da stvore privid sačuvanog dostojanstva (suvereniteta Srbije).

”U političkom životu Jugoslavije pedesetih godina prihvaćeno je Kardeljevo shvatanje o potrebi sve većeg redukovanja uloge držsve u svim domenima života, čime bi se otklonile ,,deformacije u socijalističkom razvoju koji je sa sobom nosio etatističko-centralistički sistem konstituisan Ustavom iz 1946. godine”. Ta linija sprovedena je konzistentno, kroz proces ustavnih promena, od usvajanja ustavnog zakona 1953, Ustava iz 1963, koji je tri puta menjan putem usvajanja 42 amandmana, zatim 1967, 1968, 1971, pa konačno do Ustava iz 1974. Razaranje države je metodološki utkano i sprovedeno kroz ,,osobeni put razvoja socijalizma”. U stvari, radilo se o najperfidnijoj igri obezvređivanja države, nakon što je ona iskorišćena za sticanje neograničene vlasti. Osnovna linija koja se provlači kroz ustavni razvoj od 1946. do 1974. bila je dekompozicija države kroz stvaranje centara moći na periferiji zemlje.… Albanizacija Kosova, koje je predstavljalo nukleus srpske srednjovekovne države, gde se nalazi najveća koncentracija srpskih srednjovekovnih spomenika, vršena je putem nesmetanog naseljavanja Albanaca i prislnog iseljavanja Srba sa Kosova, kao i davanjem Ustavom iz 1974. jednog kvazidržavnog statusa Kosovu. … Ustav iz 1974. bio je savršen model za stvaranje pat-pozicije, što je bio najsigurniji put da se podrije zemlja iznutra… Hrvatski separatisti su su u Šiptarima našli svog militantnog saveznika u procesu razaranja Jugoslavije,” piše profesorka Smilja Avramov. (8)

U vreme kada je došlo do promene odnosa snaga u svetu i kada SAD više nisu vodeća sila u svetu rešenje za problem Kosova i Metohije tražiti u vraćanju na Ustav iz 1974. godine može biti samo rezultat teškog oblika političke ambliopije ili loše namere.

Potkrepimo sada tvrdnje da ovaj Projekat predstavlja vraćanje na Ustav 1974. godine uz davanje dodatnih nadležnosti Kosovu, odnosno da se odlazi i korak dalje u odnosu na Ustav iz 1974. godine.

U  drugom odeljku Projekta (Opšte odredbe o suštinskoj autonomiji KiM) glave II (Ustavni koncept suštinske autonomije za Kosovo i Metohiju) kaže se, pored ostalog, sledeće:

”Pokrajina bi uživala opšte svojstvo teritorijalne autonomije sa pravima delimičnog međunarodnopravnog subjektiviteta. Ona bi imala sopstvene nadležnosti, organe vlasti, pravni sistem i javne finansije. Imala bi ustav, donosila bi zakone i podzakonska akta i samostalno ih sprovodila.

Nešto dalje se kaže, citiramo:

”Kosovo i Metohija bi, pored nadležnosti uobičajenih za političko-teritorijalnu autonomiju, raspolagalo i dodatnim nadležnostima. Te nadležnosti Kosova i Metohije bile bi sledeće:

Finansijska autonomija:

  • samostalna politika javnih finansija – celovita poreska politika, politika javnih rashoda i ulaganja; zaduživanje kod inostranih finansijskih institucija uz pretpostavku potpune finansijske odgovornosti.
  • Autonomija u oblasti očuvanja javnog reda i mira – policijskih i pravosudnih poslova, ograničena unutrašnjom autonomijom srpskog stanovništva u Pokrajini.
  • Privremeno očuvanje postojećeg monetarnog režima:
  • evro kao platežno i računsko sredstvo.
  • Prethodni slučaj moguć je i u oblasti carinske politike ukoliko KiM datu valutu zadrži na određeno vreme.
  • Ograničeni međunarodnopravni subjektivitet:
  • održavanje međunarodne saradnje iz oblasti svoje nadležnosti sa drugim državama, regionima i međunarodnim organizacijama; mogućnost zaključivanja sporazuma uz odobrenje Vlade Srbije;
  • direktna saradnja sa međunarodnim finansijskim organizacijama; mogućnost zaključivanja ugovora uz redovno informisanje Vlade Srbije; finansijska odgovornost za ispunjavanje sporazuma o zaduživanju.

Za sprovođenje svojih nadležnosti Kosovo i Metohija raspolaže institucijama zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti. U oblastima svojih ustavima Srbije i KiM zagarantovanih nadležnosti KiM ima i ustavnosudsku vlast.”

Pogledajmo šta piše u članu 1. Ahtisarijevog plana:

”Kosovo treba da bude multietničko društvo koje će, preko svojih zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih institucija, i uz puno poštovanje vladavine prava, sprovoditi svoju demokratsku vladu.

”Dakle, institucije zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti samostalnog Kosova su predviđene Ahtisarijevim planom. Zakonodavne, izvršne i pravosudne institucije Kosova su predviđene i Sporazumom iz Rambujea u prvoj tački prvog člana (Article I: Principles of Democratic Self-Government in Kosovo).

Isto važi i za policiju (član 9. Ahtisarijevog plana). Međutim, policiju nezavisnog Kosova predviđa i Briselski sporazum u tački 7. : ”Na Kosovu će postojati jedinstvene policijske snage koje se zovu Kosovska policija. Sva policija na severu Kosova će biti integrisana u okvir Kosovske policije. Plate će isplaćivati samo Kosovska policija.” Kosovsku policiju takođe predviđa i Sporazum iz Rambujea u drugom članu (Article II – Communal Police).

Kada je reč o etničkom sastavu kosovske policije Projekat predviđa ”multietnički sastav policije srazmeran etničkom sastavu stanovništva. U tački 9. Briselskog sporazuma se o tome kaže: ”Sastav KP na severu će odslikavati etnički sastav stanovništva ove četiri opštine.”

Zatim:

”Sudski sistem KiM je celovit, od opštinskih, sudova drugog stepena do Vrhovnog suda. Postoji i Ustavni sud KiM. Poslednji sud priziva u oblasti osnovnih prava je Ustavni sud Srbije. Ustav KiM ne može biti u nesaglasnosti sa Ustavom R. Srbije. O slučajevima nesaglasnosti odlučuje poseban panel Ustavnog suda Srbije.”

Ovo je predviđeno prvom tačkom petog člana (Article V: Judiciary) Sporazuma iz Rambujea.

Kada je reč o spoljnim poslovima vidimo da je gotovo doslovce prepisan Član 271. Ustava iz 1974. godine.

  • Predviđeno da Kosovo i Metohija bude posebna carinska zona.

Tekst u Projektu glasi, da ponovimo, ”održavanje međunarodne saradnje iz oblasti svoje nadležnosti sa drugim državama, regionima i međunarodnim organizacijama; mogućnost zaključivanja sporazuma uz odobrenje Vlade Srbije.”

U tekstu Ustava iz 1974. nalazimo gotovo istu formulaciju: ”Republike i autonomne pokrajine ostvaruju saradnju sa organima i organizacijama drugih država i međunarodnim organizacijama u okviru utvrđene spoljne politike Socijalističke Federativne Republike  Jugoslavije i međunarodnih ugovora.”

Sklapanje međunarodnih sporazuma je predviđeno i Ahtisarijevim planom. U članu 1. se o tome kaže: ”Kosovo treba da ima pravo da ugovara i sklapa međunarodne sporazume i pravo da traži članstvo u međunarodnim organizacijama.”

Pogledajmo kako je profesorka Avramov pisala o spoljnoj politici SFRJ i i Članu 271. koji navodimo: ”Oblast spoljne politike u Ustavu je nesrećno i konfuzno postavljena. …Ustavni mehanizam otvorio je široko vrata za nastup federalnih jedinica i autonomnih pokrajina na svetskoj sceni, ali u raštrkanom hodu. Čl. 271 Ustava omogućio im je da ,,ostvaruju saradnju sa organima i organizacijama”, ali je izostavljen mehanizam koji bi kanalisao ove akcije. Pod pritiskom separatističkih snaga, republike i pokrajine ostvarile su bogatu saradnju sa svetom, u kojoj se Jugoslavija gotovo nije ni pominjala. Izolovane akcije nanele su težak udarac zemlji, i predstavljale su pripremnu fazu za secesiju.” (str. 153)

Međutim, autori Projekta odlaze i korak dalje u odnosu na Ustav iz 1974. godinu dajući separatistima ”mogućnost otvaranja odeljenja za KiM pri Ministarstvu spoljnih poslova koje bi imalo konsultativnu funkciju.” Dakle, ne samo da bi vodili samostalnu spoljnu politiku nego bi imali mogućnost i da utiču na spoljnu politiku Srbije putem konsultativnog odeljenja.

Rekli smo već da ovaj Projekat daje Albancima (Kosovu) veće nadležnosti od Ustava iz 1974. godine. Navedimo primer koji to potvrđuje. U članu  252. Ustava iz 1974. se, pored ostalog, kaže:

”Osnovu jedinstvenog jugoslovenskog tržišta čine:

— jedinstven sistem i zajednička politika ekonomskih odnosa sa inostranstvom, jedinstven carinski  sistem i zajednička carinska politika.”

Za razliku od toga u Projektu koji analiziramo se kaže: ”Carinska politika; mogućnost otvaranja odeljenja za KiM pri Ministarstvu finansija koje bi imalo konsultativnu funkciju (alternativa: KiM kao posebna carinska zona, sa perspektivom asocijacije sa Srbijom).”

Naravno, ovde nije reč ni o kakvoj alternativi već je predviđeno da Kosovo i Metohija bude posebna carinska zona. Slično je i sa alinejom gde se umesto reči ”alternativa” koristi reč ”mogućnost”: ”Uređenje prava korišćenja javnih dobara (vodotokova, izvorišta voda, ruda i minerala, zemljišta u javnoj svojini…) koja su u svojini Republike Srbije (sa mogućnošću prenosa prava korišćenja u nadležnost Kosova i Metohije).” Nema sumnje da bi pravo korišćenja javnih dobara  bilo u nadležnost Kosova i Metohije ali se zbog javnosti to predstavlja samo kao mogućnost. Istu situaciju imamo i sa monetarnim sistemom: ”(U oblasti monetarne politike za određeno vreme mogao bi se zadržati postojeći režim dva monetarna sistema).” Kako nije preciziran rok jasno je da bi režim dva monetarna sistema ostao trajno.

Navedimo i primer koji potkrepljuje ove naše tvrdnje, iako potvrdu nalazimo i u drugim delovima teksta Projekta. Kao što je poznato Josip Broz Tito je bio doživotni predsednik SFRJ. Međutim, ako pogledamo član 333. Ustava iz 1974. kojim se to predviđa videćemo da u njemu  govori samo o mogućnosti da on bude doživotni predsednik, tj. predsednik ”bez ograničenja trajanja mandata”, kao što se u Projektu govori o posebnoj carinskoj zoni kao o ”alternativi”, o nadležnosti korišćenja javnih dobara kao o ”mogućnosti” itd.. U članu 333. pomenutog Ustava se kaže: ”Skupština SFRJ može, na predlog skupština republika i skupština autonomnih pokrajina, izabrati Josipa  Broza Tita za Predsednika Republike bez ograničenja trajanja mandata.”. Prema tome, gde god stoji ”alternativa”, ”mogućnost”, ”može” itd. jasno je da je unapred predviđeno da se to prepusti Albancima.

Autori i sami priznaju da Srbija na Kosovu i Metohiji ne bi imala gotovo nikakve nadležnosti: ”Imajući u vidu mali obim nadležnosti Republike Srbije koje bi se, sledstveno visokom nivou autonomije, sprovodile na teritoriji KiM, nije neophodno direktno učešće izabranih predstavnika KiM u zakonodavnom i izvršnom organu Srbije (što se Vlade Srbije tiče, ovde su predviđeni određeni izuzeci).”

  • Za Kosovo i Metohiju predviđen sopstveni ustavni sistem sa pravnim aktima koji ne bi bili u hijerarhijskom odnosu sa pravnim aktima Srbije.

Autori Projekta previđaju i izmenu Ustava Republike Srbije kako bi se uskladio sa činjenicom da je Kosovo nezavisna država:

”Donošenje posebnog zakona o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije podrazumevalo bi nužne izmene Ustava Republike Srbije.

Ustavna odredba o jedinstvenom pravnom poretku i podeli vlasti (čl. 4) trebalo bi da se promeni tako što bi se predvidelo postojanje posebnog pravnog poretka unutar suštinske autonomije Kosova i Metohije. Odredbe o podeli vlasti bi morale biti proširene tako što bi se propisalo da Kosovo i Metohija ima vladu sa izvršnim funkcijama, skupštinu koja donosi zakone i ustav autonomije koji važe na njenoj teritoriji, poseban pravosudni sistem, ustavni sud i organe uprave. U deo Osnovna načela uneo bi se novi član o suštinskoj autonomiji Kosova i Metohije koja se definiše kao autonomna političko-teritorijalna zajednica uređena Ustavom i autonomnim pravnim akatima. Pravom građana Kosova i Metohije na suštinsku autonomiju ograničava se vlast Republike Srbije.

Deo Ustava o ekonomskom uređenju i javnim finansijama bi morao biti značajno promenjen. Tu ulaze: odredba o državnoj imovini gde bi se predvidela i imovina Kosova i Metohije (čl. 87), u odredbama o javnim finansijama (čl. 91-96) bi se navela poreska prava, budžet, javni dug, valuta i revizorska institucija Kosova i Metohije. Takođe, Deo o nadležnostima Republike Srbije (čl. 97) bi se korigovao tako što bi odredbe o suverenosti, nezavisnosti, teritorijalnoj celovitosti, odbrani i bezbednosti, sistemu prelaska granice (tač. 1, 4, 5) ostale neizmenjene, dok se ostale odredbe o nadležnostima Srbije ne bi odnosile na Kosovo i Metohiju. Promenjena bi bila i odredba o jedinstvenoj sudskoj vlasti (čl. 142 Ustava), jer bi Kosovo i Metohija imalo svoj sistem pravosuđa.

Sedmi deo o teritorijalnom uređenju bi se morao umnogome promeniti, najpre tako što bi se navele osnovne odredbe o suštinskoj autonomiji – definicija, nadležnost, organizacija vlasti, finansije, pravni akti. Detaljnije odredbe bi bile u posebnom zakonu o Kosovu i Metohiji, kosovskometohijskom Ustavu i zakonima. U ovom delu Ustava utvrdilo bi se pravo Srba na političku autonomiju unutar Kosova i Metohije koja će se urediti kosovskometohijskim Ustavom. Deo Ustava o ustavnosti i zakonitosti kojim je uređena hijerarhija domaćih i međunarodnih opštih pravnih akata (čl. 194-195) bi se izmenio, jer je za Kosovo i Metohiju predviđen sopstveni ustavni sistem sa pravnim aktima koji ne bi bili u hijerarhijskom odnosu sa pravnim aktima Srbije. Ovo se ne odnosi na kosovski Ustav koji ne bi smeo biti u suprotnosti sa Ustavom Srbije, a to bi ocenjivao posebni panel Ustavnog suda Srbije, što bi takođe bilo predmet ustavne izmene (dopune). Proširile bi se odredbe o vanrednom stanju (čl. 200) tako što bi se odredili dodatni uslovi za primenu ovog člana Ustava na teritoriji KiM. ”

Kao što vidimo, predviđena je i izmena člana 87. Ustava gde se kaže: ”Imovina autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave, način njenog korišćenja i raspolaganja, uređuju se zakonom.” To znači da bi separatističke vlasti nezavisnog Kosova uređivale način korišćenja i raspolaganja imovinom koja podrazumeva i prirodna bogatstva (npr. rudno bogatstvo). I ovo je, takođe, predviđeno Ahtisarijevim planom gde se u članu 8. kaže: ”Nepokretna i pokretna imovina Savezne Republike Jugoslavije ili Republike Srbije koja se nalazi na teritoriji Kosova u vreme ovog rešenja treba da se prenese na Kosovo.”

  • U prvom pasusu dela Projekta daju se garancije da ZSO ne bi narušila teritorijalnu celovitost nezavisnog Kosova: ”Postojanje takvog entiteta ničim ne bi narušavalo teritorijalnu celovitost Pokrajine niti bi predstavljalo osnov za njenu podelu.”

Deo u kome se govori o autonomiji Srba unutar Kosova je još jedna od očiglednih potvrda da je reč o nezavisnoj državi: ” U ovom delu Ustava utvrdilo bi se pravo Srba na političku autonomiju unutar Kosova i Metohije koja će se urediti kosovskometohijskim Ustavom.”

Kada je reč o Ustavu Kosova on je predviđen Ahtisarijevim planom u članu 1. : ”Kosovo treba da usvoji ustav. Ustav Kosova treba da propiše i garantuje pravne i institucionalne mehanizme koji su neophodni da se osigura da se Kosovo vlada po najvišim demokratskim standardima, i da se promoviše miroljubiva i prosperitetna egzistencija svih njegovih stanovnika.”

I deo koji govori o Skupštini Kosova je veoma sličan Ahtisarijevom planu a neznatne razlike su verovatno intencionalno napravljene kako se ”Vlasi ne bi dosetili”. U Projektu se kaže: ”KiM ima Skupštinu čiji se poslanici biraju na neposrednim izborima. Skupština ima garantovani broj poslanika koji predstavljaju Srbe i ostale zajednice izvan albanskog korpusa (primer relacije u broju mandata: ako skupština ima 90 poslanika, srpske liste bi imale 10 garantovanih mandata, a liste nacionalnih manjina 5).” Ahtisarijevim planom je predviđeno 100 albanskih poslanika, 10 srpskih i 10 poslanika nacionalnih manjina.

Deo o usvajanju zakona je takođe preuzet iz Ahtisarijevog plana. U Projektu se kaže: ”Prilikom usvajanja zakona i drugih odluka od vitalnog značaja za srpski narod, zakon ili drugi akt smatraće se usvojenim ukoliko za njega glasa većina poslanika Skupštine uključujući i većinu poslanika iz redova srpskog naroda.”

Ako pogledamo Ahtisarijev plan (Aneks I, član 3) vidimo isto to: ”Za usvajanje, izmene ili ukidanje sledećih zakona potrebno je kako većinsko prisustvo poslanika Skupštine iz većinske zajednice tako i većinsko prisustvo poslanika Skupštine koji zauzimaju mesta koja su rezervisana ili zagarantovana za predstavnike zajednica koje nisu u većini na Kosovu…”, a zatim sledi spisak zakona koje možemo da svrstamo u kategoriju onih koji su od značaja za Srbe na Kosovu i Metohiji (zakoni o upotrebi jezika, zakoni o lokalnim izborima, zakoni o zaštiti kulturnog nasleđa itd.).

Slično je i sa pitanjem Vlade. U Projektu čitamo sledeće: ”Vlada KiM bila bi nosilac izvršne vlasti. U njenom sastavu bi trebalo da budu dva predstavnika srpskog naroda i po jedan predstavnik manjinskih zajednica.” Ahtisarijev plan je sličan (član 5. istog Aneksa): ”Treba da bude najmanje jedan (1) ministar iz zajednice kosovskih Srba i jedan (1)  ministar iz druge nevećinske zajednice na Kosovu; ukoliko ima više od dvanaest (12) ministara, onda treba da postoji i treći ministar koji predstavlja nevećinsku zajednicu na Kosovu.”

Dalje, u Projektu čitamo pored ostalog sledeće:

”Ustavne garancije i mehanizme bezbednog položaja Srba na KiM treba uvesti kroz Zajednicu srpskih opština koja bi imala prave elemente autonomije unutar KiM, a ne samo nadzorna ovlašćenja u malom broju nadležnosti, kao što je slučaj sa Prvim briselskom sporazumom i njegovim dodatkom (2013, čl. 4 i 2015). Postojanje takvog entiteta ničim ne bi narušavalo teritorijalnu celovitost Pokrajine niti bi predstavljalo osnov za njenu podelu; to bi samo bio institucionalni izraz srpske autonomije u okviru Kosova i Metohije, na koju Srbi nemaju manje prava od kosovskometohijskih Albanaca u okviru Srbije.          

Zajednica srpskih opština obuhvatala bi sadašnje i novoformirane opštine multietničkog sastava sa jasnom srpskom većinom, na osnovu poslednjeg (1991) popisa stanovništva na kojem su Srbi učestvovali. Nove opštine, koje bi se uspostavile kroz proces primene ovog ustavnog koncepta, bitan su preduslov za povratak interno raseljenih lica u Pokrajinu. Te opštine treba formirati u Severnoj Mitrovici, na centralnom Kosovu, u Kosovskom Pomoravlju, Metohiji i Gori. Sadašnje i novoformirane opštine sa srpskom većinom ne bi činile kompaktnu teritoriju, ali bi bile funkcionalno povezane zajedničkim institucijama i njihovim nadležnostima. Funkcionalni deo ZSO bila bi i najvažnija središta pravoslavne vere na Kosovu i Metohiji, ukoliko se ne nalaze na teritoriji većinskih srpskih opština. To bi svakako bili Pećka patrijaršija, Visoki Dečani, verski kompleks u Prizrenu, Sveti Arhangeli, Zočište, Devič, Gorioč, Draganac i druga verska mesta i sedišta sa odgovarajućim prostorima oko njih, koji bi imali status zaštćenih zona.

Nadležnosti i ovlašćenja opština sa srpskom većinom. Da bi se sproveo ustavni koncept „autonomije unutar suštinske autonomije“ neophodno je da ZSO dobije niz konkretnih nadležnosti i institucionalnih ovlašćenja. To su pre svega:

– Puna kulturna autonomija – samouprava u oblasti upotrebe jezika, obrazovanja, medija i kulturnih ustanova; zaštita verskih objekata i kulturnih spomenika; pravo na posebne zakonske i institucionalne veze sa Beogradom u ovim oblastima.

– Autonomija u zdravstvu i socijalnoj politici – samouprava u oblasti zdravstva; određene nadležnosti u oblasti socijalne zaštite i penzionog osiguranja; pravo na kadrovsku i materijalnu pomoć Beograda u ovim oblastima; institucionalna i zakonska vezanost ovih oblasti sa Beogradom.

– Finansijska i privredna autonomija  – finansijska autonomija ZSO; pravo na ubiranje određenih poreza i taksa; nadležnosti vezane za infrastrukturu na teritoriji opštine; pravo na prostorno planiranje; pravo na sprovođenje privatizacije na teritoriji opštine; ZSO ima pravo na direktno finansiranje iz sredstava budžeta Republike Srbije; poseduje sopstvenu imovinu i raspolaže pravom korišćenja i upravljanja javnom imovinom na teritoriji ZSO.

– Lokalna policija i pravosuđe – odgovarajuće nadležnosti lokalne policije; multietnički sastav policije srazmeran etničkom sastavu stanovništva; pravo opštinskih skupština da biraju šefa lokalne policije; multietnički sastav opštinskih sudova srazmeran etničkom sastavu stanovništva, s tim da ih potvrđuje vlast u pokrajini; u nadležnosti opština sa srpskom većinom biće i izbor posebnog odeljenja Apelacionog suda sa stvarnom nadležnošću da sudi u drugom stepenu po odlukama opštinskih (osnovnih) sudova osnovanih od strane opština sa srpskom većinom.

Ove nadležnosti sprovodili bi organi ZSO – Skupština, sastavljena od delegiranih odbornika opštinskih skupština, koja bi birala Savet ZSO kao izvršno telo skupštine. Skupština bi donosila odluke sa zakonskom snagom, koje bi svojim uredbama sprovodio Savet preko opštinskih uprava.

U okviru pomenutih oblasti nadležnosti, opštinama u sastavu ZSO bile bi garantovane direktne institucionalne veze sa Beogradom. Bez takvih veza teško je zamisliti da bi te opštine mogle u punoj meri da iskoriste šansu novih nadležnosti i ovlašćenja u okviru ZSO.”

Kao što je poznato Zajednica srpskih opština je predviđena Briselskim sporazumom u tačkama od 1. do 6. koji, kako vidimo autori Projekta prihvataju predlažući neke dodatne nadležnosti za ZSO. (9)

Zajednica srpskih opština je predviđena i Ahtisarijevim planom, članom 9. Aneksa III – Decentralizacija a njene veze sa Republikom Srbijom (”sa Beogradom” kako se kaže u Projektu) članom 10. ovog Aneksa. Članom 12. istog Aneksa predviđeno je formiranje novih opština.

Kada je reč o pravima Srba koja se nabrajaju u Projektu (puna kulturna autonomija itd.) ovo je predviđeno Aneksom  II – Prava zajednica i njihovih pripadnika, Ahtisarijevog plana ali i  sedmim članom Sporazuma iz Rambujea (Article VII: National Communities).

Skrećemo pažnju i na rečenicu u prvom pasusu dela Projekta koji smo naveli a kojom se daju garancije da ZSO ne bi narušila teritorijalnu celovitost nezavisnog Kosova: ”Postojanje takvog entiteta ničim ne bi narušavalo teritorijalnu celovitost Pokrajine niti bi predstavljalo osnov za njenu podelu.”

Da Republika Srbija ne bi imala nikakve nadležnosti na Kosovu i Metohiji (suverenitet podrazumeva neograničenu vlast na celoj teritoriji) potvrđuje se i traženjem autonomije za Srbe: ”Teritorijalna i personalna autonomija srpskog naroda na Kosovu i Metohiji (ZSO) bila bi garantovana posebnim zakonom Srbije o suštinskoj autonomiji…”. Kako bi se utvrdila ova autonomija? Ustavom nezavisnog Kosova: ”utvrdilo bi se pravo Srba na političku autonomiju unutar Kosova i Metohije koja će se urediti kosovskometohijskim Ustavom.”. Da se ”Vlasi ne bi dosetili” autori govore o ”kosovskometohijskom” a ne ”kosovskom” Ustavu.

. Obescenjivanje i života Srba sa Kosova i Metohije i njihovo žrtvovanje zločincima na način na koji to rade autori ovog Projekta (”Ustavom bi se proglasila demilitarizacija KiM”) zahteva najoštriju osudu.

Projektom se kao jedna od nadležnosti Srbije navodi i ovo: ”Odbrana – očuvanje teritorijalne celovitosti, obezbeđenje državne granice i svetih mesta (zaštićenih zona) SPC u skladu sa Rezolucijom 1244. Ustavom bi se proglasila demilitarizacija KiM, koja bi stupila na snagu posle neophodnog perioda prisustva snaga bezbednosti pod mandatom UN-a. Posebnim zakonom bi se utvrdio slobodan prolaz i snadbevanje odbrambenih snaga Srbije do naznačenih područja njihove delatnosti, imajući u vidu načelo o demilitarizaciji Pokrajine.”

Ovo je predviđeno i Sporazumom iz Rambujea, druga tačka (2. VJ Border Quard Forces) četvrti član (Article IV: VJ Forces). Poseban zakon koji se pominje je verovatno predložen na osnovu pododeljka d) (d)) pomenute druge tačke.

Da podsetimo da je prema Aneksom 2 Rezolucije 1244 predviđen (bez stvarne namere da se to i sprovede) povratak nekoliko stotina srpskih vojnika i policajaca: ”Povratak osoblja za četiri gore navedene funkcije obaviće se uz nadzor međunarodnog bezbednosnog prisustva i biće ograničeno na mali dogovoreni broj (stotine, ne hiljade).”

Povratak nekoliko stotina vojnika i policajaca kao i pomenuta demilitarizacija su elementi Projekta koji ukazuju na potpunu odvojenost od realnosti. Ovih nekoliko stotina vojnika ne bi mogli da zaštite ni sopstvene živote  a kamoli granicu i verske objekte. Njihovo prisustvo na Kosovu i Metohiji bi izazvalo istu reakciju koju kod bika u areni izaziva mahanje crvenom maramom i nema nikakve sumnje da bi za vrlo kratko vreme bili vraćeni u centralnu Srbiju u mrtvačkim sanducima.

Navedimo samo podatak da aktivni sastav tzv. ”Kosovskih bezbednosnih snaga ima oko 4000 ljudi a da ”Ministarstvo finansija” samoproglašenog Kosova ima na spisku 36.920 bivših pripadnika OVK za isplatu beneficija. (10) Samo operativna zona Lab takozvane OVK pod komandom Rustema Mustafe je imala skoro dvadeset puta više ljudi od ovih hiljadu koje autori Projekta planiraju da pošalju na Kosovo i Metohiju.

Navedimo i jedan primer iz perioda Kraljeine:

”Kulminacija oružanih upada iz Albanije (1918-1924) zatekla je vlasti tek formirane Kraljevine SHS raspete između pravnog provizorijuma kroz koji je država prolazila i nerešenih međunacionalnih odnosa.

Bitan faktor vitalnosti kačaka bilo je krijumčarenje stoke i robe. Uprkos vojnim kordonima, kačaci su iz Jugoslavije u Albaniju bez većih problema prevodili čitava stada ovaca, ali i industrijsku robu. Slaba saradnja žandarmerije i vojske, kao i kolizija između vojnih i policijskih vlasti išli su na ruku oživljenom kačačkom pokretu u graničnoj zoni. Prve godine jugoslovenskog provizorijuma su se neminovno odrazile i na konfuznu situaciju na terenu, tako da su npr. u seoskim opštinama gnjilanskog sreza na 20-30 kačaka dolazila tek po dva žandarma! Stoga je unifikovana jugoslovenska žandarmerija veoma brzo postavljena na vojničku osnovu. Pokrajina Južna Srbija je bila u nadležnosti Druge žandarmerijske brigade, sa štabom u K. Mitrovici. Tokom 1920-ih brojno stanje regularne jugoslovenske žandarmerije se kretalo između 16-20.000 ljudi, od čega je gotovo 2/3 otpadalo na jugoistok države.” (11)

Pomenute dve trećine čine oko 11000 do 13000 ljudi, odnosno samo žandarma, bez vojske, bilo je 11 do 13 puta više od broja ljudi predviđenih Projektom. Koliko je bilo vojske? Pogledajmo: ”Na Kosovu su bila stacionirana tri pešadijska puka (Mitrovica, Prizren, Priština) i jedan artiljerijski u Prištini, dok je vazduhoplovni puk u Skoplju vršio značajno psihološko dejstvo na kačake u graničnom području. Vlasti su na raspolaganju imale i graničnu trupu koja je usled komplikacija na albanskoj granici 1923. bila ponovo formirana. Obrazovanju letećih odreda (1922) prethodila je praksa osnivanja okružničkih potera sastavljenih od “odanih građana, kao privremenih žandarma za gonjenje kačaka i komita” koje su izdržavali sami meštani i seljaci.”

Na konferencijama okružnih načelnika održanim juna 1920. godine u Kosovskoj Mitrovici i Skoplju za jedan od osnovih uzroka lošeg stanja bezbednosti označeno je brojno stanje vojske i žandarmerije.

Pogledajmo sada i posledice: ”Kontroverzni podaci ministra unutrašnjih dela iz perioda kulminacije kačačkog pokreta govore da je samo od 1918. do 1923. godine u Južnoj Srbiji poginulo oko 600 žandarma. Narednih godina, uz poginule i ranjene pripadnike jugoslovenskih snaga uvodi se i nova kategorija žrtava – umrlih na dužnosti. Statistika koju je prezentovao komandant žandarmerije general Dušan Marković, pokazuje da je u sukobima sa kačacima i komitama od 1918-1931. poginulo 736, ranjeno 399 i umrlo čak 1.405 žandarma! Za razliku od broja poginulih koji se smanjivao i uvećavao zavisno od intenziteta gerilskih pokreta, broj umrlih je bio permanentan i iznosio je oko sto žandarma godišnje. Time je ukupan broj umrlih za 13 godina narastao na skoro 10% celokupnog sastava jugoslovenske žandarmerije.”

Koliko je terorističkih akcija izvedeno u periodu od 1996. do 1999. godine na Kosovu i Metohiji, i do 2001. godine u opštinama Preševo i Bujanovac i koliko je srpskih policajaca ubijeno? Prema podacima MUP-a samo u periodu od 1. januara 1998. godine pa do kraja 2001. ubijena su 334 srpska policajca. (12)

Slično je i sa odredbom o demilitarizaciji (” Ustavom bi se proglasila demilitarizacija KiM”). Pomenuli smo već Rezoluciju 819 od 17. aprila 1993. godine kojom je Srebrenica bila proglašena za bezbednu zonu UN ali uprkos tome što po Ženevskoj konvenciji zone bezbednosti moraju biti demilitarizovane, Srebrenica je korišćena za odmor trupa Armije BiH, obuke i osposobljavanja i pohoda prema srpskim naseljima u kojima su činili stravične zločine. Samo na području opštine Skelani od Orićevih zločinaca je u periodu od 1992-1995. godine stradalo 3.262 Srba od čega su 2.382 žrtve bili civili.

Opšte je poznat odnos Albanaca prema oružju što nam potvrđuje i iskustvo sa pokušajima demilitarizacije.

”Arnauti ne trpe ništa novo što bi im došlo sa strane; sve strano za njih je neprijateljsko. Od svih novina prigrliće rado pušku kakvog novijeg sistema, jer se Arnautin ne da ni zamisliti bez puške. Vojnik ima manje uza se pušku, jer Arnautin sa njom i ore i kopa i sedi pri veselju i ide na pogreb. Nisu retki slučajevi da na putevima ubijaju vojnike samo da do novije puške dođu, a bivalo je da se toga radi i u vojsku upišu iz koje, razume se, beže čim do puške dođu,” piše Branislav Nušić koji je službovao i u srpskom konzulatu u Prištini.

”Uvođenje srpske uprave nad oblastima koje je držala njena vojska pravno i formalno je okončano septembra 1913, a pokušaj razoružavanja Albanaca je doprineo stvaranju novih “odmetnika od vlasti”. Prvi sukobi sa naoružanim grupama su zabeleženi kod Leposavića i Istoka, dok je stanje anarhije bilo upadljivo u kačaničkom srezu koji je dugo bio van domašaja civilne vlasti. Jaka agitacija Albanaca u prištinskom kraju protiv predaje naoružanja rezultirala je masovnom akcijom sakrivanja oružja,” piše dr Vladan Jovanović.

 ”Komplikovanje zakonske procedure za izdavanje oružnih listova, nagrađivanje onih koji vrate oružje i pretnje sankcijama – imali su više nego skromne efekte, iako je pitanje naoružanog albanskog stanovništva bilo jedan od pet gorućih problema nove države. Razoružavanje kosovsko-metohijskih okruga 1920, kao pokušaj nametanja poljuljanog državnog autoriteta, dalo je skromne rezultate uglavnom zbog otpora kačaka Azema Bejte koga je pomagala čitava Drenica. I u Zvečanskom okrugu je primećeno da “sve vri” i da je ugled državne vlasti samo nominalan. Nova akcija razoružanja na Kosovu je izvedena tokom januara 1921. ali su njeni rezultati bili još skromniji.”

Kao što znamo ni OVK nije razoružana već je transformisana najpre u ”Kosovski zaštitni korpus” a zatim u ”KOsovske bezbednosne snage”.

Obescenjivanje i života Srba sa Kosova i Metohije i njihovo žrtvovanje zločincima na način na koji to rade autori ovog Projekta (”Ustavom bi se proglasila demilitarizacija KiM”) zahteva najoštriju osudu.

I odredba o zaštinjenim zonama ukazuje na potpuno odsustvo objektivnog sagledavanja činjenica i iskustava iz bliske prošlosti.

”Funkcionalni deo ZSO bila bi i najvažnija središta pravoslavne vere na Kosovu i Metohiji, ukoliko se ne nalaze na teritoriji većinskih srpskih opština. To bi svakako bili Pećka patrijaršija, Visoki Dečani, verski kompleks u Prizrenu, Sveti Arhangeli, Zočište, Devič, Gorioč, Draganac i druga verska mesta i sedišta sa odgovarajućim prostorima oko njih, koji bi imali status zaštćenih zona,” kaže se u Projektu.

Dovoljno je da podsetimo još jednom da su istočna Slavonija, zapadna Slavonija i Krajina bile Zaštićene oblasti Ujedinjenih nacija (ZOUN) u kojima je bio raspoređen UNPROFOR ali da su uprkos tome etnički očišćene od Srba. Zbog čega autori Projekta ne pozovu na poštovanje Rezolucije Saveta bezbednosti 994 donete nakon etničkog čišćenja Zapadne Slavonije od Srba, kojom se zahteva ”poštovanje prava srpskog naroda”? Zbog čega autori Projekta poštujući proklamovane ”opšte standarde mirnog rešavanja sukob” najpre ne obezbede povratak oko 250.000 Srba prognanih iz zaštićenih zona u Republici Srpskoj Krajini?

Podsetimo se ovom prilikom i reči mudrog Njegoša iz Gorskog vijenca:

„Spuštavah se ja na vaše uže,

Umalo se uže ne preteže;

Otada smo veći prijatelji,

U glavu mi pamet ućeraste.“

Uže zaštićenih zona u Republici Srpskoj Krajini je pretrgnuto a sada autori Projekta, oštrinom vida Domanovićevog vođe, za naše svetinje na Kosovu i Metohiji preporučuju poverenje u isto takvo uže.

Navodeći razloge zbog kojih je ”Kosovo” postalo sinonim ”’propale države, Samardžić, Ković, Koprivica i Proroković zaključuju: ”Pomenuti razlozi doveli su do velike depopulacije – ekonomske kada je reč o albanskom stanovništvu, političke i ekonomske kada je reč o srpskom. Ovi trendovi mogu se zaustaviti samo sadejstvom ekonomske reintegrcije Pokrajine u Srbiju i međunarodne ekonomske pomoći koja ne bi, kao do sada, bila uslovljena političkim ciljevima.”

Kao što vidimo, autori Projekta žele reintegracijom da zaustave trend odlaska Albanaca sa Kosova i Metohije, a da je Projekat proizvod fantazije a ne u nauci i iskustvu utemeljenog predviđanja pokazuje i pozivanje na međunarodnu ekonomsku pomoć koja ne bi bila uslovljena političkim ciljevima. Drugim rečima, ne samo da će se Albanci odreći svojih nacionalnih ciljeva zarad onoga što im se nudi ovim Projektom, nego će sve to finansijski pomoći ”međunarodna zajednica” tj. isti oni zahvaljujući kojima Kosovo danas i jeste faktički nezavisna država.

. Period institucionalizovane diskriminacije Srba svodi se na svega dve decenije

Za razliku od autora Projekta koji žele da zadrže Albance na Kosovu i Metohiji mudri Peter Handke ih smatra uljezima koji istiskuju domicilno stanovništvo, otuda i naslov njegove knjige ”Kukavice od Velike Hoče”. Bogomudri patrijarh Pavle ne samo da je bio svestan da je otimanje Kosova i Metohije velikim delom rezultat visokog nataliteta kod Albanaca nego je to i osudio:

”Veliki je greh sprečavati začeće i izvršiti čedomorstvo, o tome upozorava ljude ne samo naša hrišćanska Crkva. Ali nije mnogo manji greh služiti se rasplođavanjem kao sredstvom određene ideologije, da bi se populacijom vršila osvajanja ili prisvajanja određenih geografskih i istorijskih prostora. Veštačko podsticanje nataliteta gubi svaki smisao čovečnog održavanja ljudske vrste. Ima raznih vrsta nasilja. Programirano razmnožavanje sve više postaje novo sredstvo takvog nasilja. Kad šiptarski vođi, u poslednje vreme, sve češće ponavljaju “čije ovce, njegova i planina”, oni samo pokazuju da je nomadski put majorizacije na Kosovu jedina osnova njihovih razloga i prava na drugu albansku državu u našem susedstvu.”

U istoj ravni je i sledeći stav: ”Svako kršenje verskih prava pravoslavnih vernika na KiM podleže intervenciji međunarodnog civilnog i bezbednosnog kontingenta prisutnog na KiM. U takvim slučajevima Srbija treba aktivno i neposredno da učestvuje u zaštiti verskih prava.”

Setimo se u vezi sa tim još jednom akcija etničkog čišćenja pod nazivom ”Bljesak” i ”Oluja” koje su izvršene u prisustvu međunarodnih snaga, a zatim i pogroma od 17. do 19. marta 2004. godine na Kosovu i Metohiji izvršenog takođe u prisustvu oko 20.000 pripadnika KFOR-a i 3.000 pripadnika UNMIK-a. U toku tri dana ubijen je veliki broj Srba, veliki broj je izgnan, a osim privatne imovine uništeno je i nekoliko desetina crkava i manastira. Samo u Prizrenu i okolini zapaljeno je nekoliko srednjovekovnih crkava i manastira – Bogorodica Ljeviška, manastir Svetih Arhangela, Devič, Saborni hram Svetog Georgija, hram Hrista Spasa, crkva Svetog Nikole itd.

Kako bi Projekat delovao ostvarljivije Samardžić, Ković, Koprivica i Proroković viševekovno nasilje Albanaca nad Srbima svode samo na period od 1999. godine do danas. Tako, govoreći o srpskom narodu, kaže se: ”Opštepoznato je da je on, počev od juna 1999. godine sve do danas, izložen planskom etničkom čišćenju…”. Analogno tome, period institucionalizovane diskriminacije Srba svodi se na svega dve decenije (” Zbog etničkog pluralizma, stanja velike međuetničke distance i dvodecenijskog iskustva potpune institucionalne diskriminacije srpskog naroda i pripadnika drugih zajednica, u proceduri rada organa vlasti moraju postojati zaštite…).

Navedimo samo nekoliko primera u vezi sa, navodno, svega dvodecenijskom institucionalnom diskriminacijom Srba.

Blaženopočivši patrijar Pavle, nekadašnji episkop Raško-prizrenski, u tekstu pod naslovom ”Otvoreno, bez mržnje, očinski, pored ostalog, piše: ”Lična karta koju i sada imam (jer sam još uvek kosovski penzioner), izdata mi je 1979, u Prizrenu. Na njoj je sve ispisano prvo na šiptarskom, pa na srpskom. Čak i na koricama legitimacije stoji najpre šiptarski naziv za ličnu kartu, krupnim slovima, a ispod toga na srpskom. Tako u vreme SFR Jugoslavije, za kojom se uzdisanja smatraju naprednim, najzvaničniji lični podaci o episkopu jedne od najstarijih srpskih eparhija, izdati su najpre na tuđem jeziku. Eto malog primera kakva su bila, i ostala, ljudska prava na šiptarski način.”

Navedimo još jedan primer (iz 1959. godine) o kome je pisao Patrijarh Pavle u svojim izveštajima Sinodu: ‘„Prošle godine desio se jedan slučaj grubog kršenja osnovnih prava verujućih, koja su garantovana zakonom. U selu Suvi Lukavac, kod Peći, kažnjena su sa po 15 dana zatvora dva lica, (Dimitrije i Dragutin Šundić, iz Đurakovca). Oni su, između više njih, prisustvovali, na ruševinama crkvice, bogosluženju sa ophodom, ne kroz selo nego oko ruševina. Njihovu žalbu Veće za prekršaje u Prištini odbilo je, s motivacijom, u duhu čl. 13. Zakona o verskim zajednicama, da ruševine crkve nisu prostorije koje verske zajednice mogu odrediti za vršenje verskih obreda.”

U ”Knjizi o Kosovu” Dimitrija Bogdanovića nalazimo ovakve primere iz perioda pre oslobođenja Kosova i Metohije od Turaka:

”Arnauti iz Orahovca, u velikom broju, opkoliše kuću porodice Manitaševića iz Hoče i svu kuću izbušiše kuršumima. Vlasti staviše u zatvor Jovana Manitaševića i Mihaila Kičolovića, a ne preduzeše ništa protiv Arnauta . …

Jedan od najstrašnijih zuluma je događaj u Veriću, u pećkoj nahiji, gde su u sukobu između Albanaca ceh platili Srbi, čije je celo selo spaljeno, sa usevima, a razbegla deca se izgubila. Verićani, gladni i bosi, skitaju po Peći, ali im ni valija ne pomaže ništa, već ih upućuje na isljahat [običajni albanski sud], a tamo im Mula Zeka otvoreno veli da neće dobiti odštetu, psuje im veru, krst, post i govori im da se sele u Srbiju i Crnu Goru.”

Koliko, dakle, dugo traje instutionalizovana diskriminacija Srba? Dve decenije? Slično je i sa nasiljem. Navedimo samo par primera iz ”Knjige o Kosovu”.

”Nepodnošljiv pritisak učinio je da se za poslednjih dvadeset godina XIX veka, posle Berlinskog kongresa, iseli u Srbiju najmanje 60.000 ljudi samo iz severnih delova kosovskog vilajeta. Računa se da se iz cele Stare Srbije… iselilo u periodu 1876-1912. godine oko 400.000 ljudi, „broj ogroman i za mnogo širi vremenski opseg i daleko veća geografska emigraciona područja”. Prema proračunima Jovana Cvijića sa područja severno od Šare proterano je u Srbiju između 1876. i 1912. godine oko 150.000 Srba. … Cvijić konstatuje da „ovakva nasilja i zločini nad Srbima u Staroj Srbiji traju vekovima”… Stojan Novaković zaključuje u pismu Vladanu Đorđeviću 22. jula 1898. da „ubistva, silovanja i razbojništva koja se čine neprestano, ne mogu više imati karakter dela usamljenih i bez posledica, već ona očevidno pokazuju … da su se Arnauti unapred rešili da sasvim istrebe hrišćanski elemenat, a naročito Srbe, iz toga kraja”; …  Nov spisak zločina dostavljen je turskoj vladi u noti od 19/31. oktobra 1898. Tu se konstatuje da su „obezoružani, ostavljeni bez ikakve zaštite od strane mesnih vlasti, Srbi hrišćani izloženi fanatizmu, mržnji, osveti i razbojničkim navikama arnautskog muslimanskog stanovništva, čija obest, ohrabrena nekažnjivošću, prelazi granice verovatnoće”. … Izveštaji Milana Rakića, poznatog srpskog književnika, najpre sekretara srpskog konzulata, a potom konzula u Prištini, iz 1906-1911. godine, govore o „strahovitom stanju našega naroda”, koje se „obnovilo još većom žestinom i danas se može slobodno reći da su se povratila nezapamćena vremena nevolja i nesreća” [30. novembra 1906]. Rakić u svojim izveštajima šalje, bolje reći nastavlja nepregledni spisak zločina nad Srbima kosovskog vilajeta, ali iznosi i svoje poglede i zaključke o stanju srpskog naroda.”

Stav prof. dr Smilje Avramov je da je tokom Drugog svetskog rata na Kosovu i Metohiji izvršen genocid nad Srbima.”Primenjivane su tri osnovne metode: 1) individualna ubistva, u cilju zastrašivanja i napuštanja svojih domova; 2) masovna ubijanja stanovništva, i 3) organizovana politika iseljavanja, koja će biti nastavljena i u posleratnim uslovima,” piše profesorka Avramov.

U periodu od 1941. do 1945. g., više od 250.000 Srba je prognano sa Kosova i Metohije a posle rata, nova, komunistička vlada, zabranila im je povratak odlukom poznatom i kao ”Odluka br. 153.”.

”…Odmah posle Brionskog plenuma CK SKJ 1966,” piše akademik Dimitrije Bogdanović u ”Knjizi o Kosovu”, ”pristupa reviziji određenih ustavnih odredaba i pokrajinama priznaje status „konstitutivnog elementa federacije”. Tendencije ovih promena značile su, u stvari, veliko osamostaljivanje pokrajina u odnosu na republiku Srbiju, njihovo faktičko uzdizanje na stupanj republike sa obeležjima samostalne i, što je još važnije, originerne, izvorne i suverene državnosti. … Širokom potvrdom nacionalnih prava albanske narodnosti u organizaciji i političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti kosovske autonomije, nisu, na žalost, oslabljeni koreni velikoalbanskog nacionalizma. Naprotiv: od 1945. do danas nacionalistički pokret među jugoslovenskim Albancima, kako na Kosovu tako i van ove pokrajine, nalazi se u porastu. … Udarna je parola — iseljavanje: „Šta čekate, što ne idete, hoćete li da vas mi izbacujemo!” Ističu se zastave, istovetne sa državnom zastavom NR Albanije, i drugi albanski nacionalni simboli. … Iseljavanje Srba dobija u ubrzanju i sve više liči na proterivanje; u radnim i partijskim organizacijama sprovodi se čistka srpskih, crnogorskih i drugih nepoćudnih kadrova. Na udaru su srpski spomenici i groblja, čak i spomenici iz NOB-a. Pretnjama, ucenama, premlaćivanjima, paljevinama, silovanjem i ubistvima stvara se kod Srba psihoza potpune pravne, lične i imovinske nesigurnosti, tako da su u ovom periodu, posle 1968, konačno raseljena mnoga srpska sela ili zaostale srpske kuće u albanizovanim naseljima širom Kosova i Metohije. Albanci na srpskim imanjima žanju žito, otimaju stoku, kose livade, odnose krstine požnjevenog žita, a žrtvu, pogotovu ako se opire, pretuku. …  Rasistička parola „etnički čistog Kosova” je jedna od glavnih operativnih parola, koja se, na žalost, uprkos svim ocenama, analizama i proklamovanim merama efikasno sprovodi u život. Iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova, pa čak i iz onih opština „uže” Srbije gde Albanci imaju većinu [Preševo, Bujanovac, Medveđa], nastavlja se nesmanjenim intenzitetom.”

O nasilju nad Srbima i iseljavanju sa Kosova i Metohije, ali i napadima na svetinje, piše i blaženopočivši patrijarh Pavle, tadašnji episkop Raško-prizrenski, u izveštajima Sinodu SPC.

Sa 23,62% učešća u ukupnom broju stanovnika na Kosovu i Metohiji 1948. godine, Srbi već 1981. godine pali na samo 13,2%.

Od pojedinačnih zločina dovoljno je da pomenemo samo slučaj Đorđa Martinovića koji je na svojoj njivi, nedaleko od Gnjilana, u 1. maja 1985. godine napadnut od strane Albanaca koji su ga grubo povredili razbijenom flašom.

  • Opšte je poznato da je jedna od odlika Albanaca upravo nepoštovanje zakona

Poseban apsurd u okviru Projekta predstavlja očekivanje da će Srbi biti zaštićeni samim postojanjem odgovarajućih prava:

”Individualna prava i slobode. Srbi na Kosovu i Metohiji koji žive izvan opština sa većinskim srpskim stanovništvom, bez posebnih prava bili bi izloženi poznatim mehanizmima diskriminacije i asimilacije, kojima bi se narušavala njihova osnovna prava i slobode. Zato im mora biti izričito garantovan niz posebnih prava kao što su: pravo na izražavanje nacionalnog identiteta; pravo na upotrebu srpskog jezika i pisma (uključujući i pravo na njegovu službenu upotrebu pod utvrđenim uslovima); pravo na školovanje na srpskom jeziku; pravo na negovanje sopstvene kulture i tradicije (uključujući i pravo na upotrebu nacionalnih simbola); pravo na saradnju sa sunarodnicima u Pokrajini i izvan nje; pravo na pozitivne mere u pogledu uživanja ljudskih prava i u pogledu zapošljavanja u javnom sektoru.”

Ko će Srbima na nazavisnom Kosovu da pruži zaštitu njihovih ustavnih prava i sloboda i drugih ustavom zaštićenih vrednosti kada budu ugrožena? Albanska policija? Dovoljno je da pogledamo samo koliko je od početka okupacije Kosova i Metohije 1999. godine do danas izvršeno krivičnih dela čije su žrtve bili Srbi a koliko je počinilaca pronađeno, procesuirano i osuđeno. Ko je u Obiliću 4. juna 2002. godine u Obiliću ubio tri člana porodice Stolić i zapalio im kuću? Ko je 13. avgusta 2003. godine izvršio teroristički napad na srpsku decu u Goraždevcu? K je 17. marta 2004. godine opljačkao i zapalio crkvu Svetog Save u Kosovskoj Mitrovici, koja predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture?  Ko je 5. juna 2004. godine ubio sedamnaestogodišnjeg Dimitrija Popovića u Gračanici? I tako dalje.

Pretpostavka da samo postojanje zakona podrazumeva i njegovo poštovanje posebno je apsurdna u vezi sa Albancima. Opšte je poznato da je jedna od odlika Albanaca upravo nepoštovanje zakona a neretko se kod onih koji pišu o Albancima susreće i reč ”anarhija”. Jedno od poglavlja ”Knjige o Kosovu” akademika Dimitrija Bogdanovića nosi naslov ”Anarhija i genocid u Staroj Srbiji 1878-1912.” Navedimo i jedan primer iz knjige ruskog konzula Ivana Jastrebova ”Kroz Staru Srbiju i Albaniju”:

”Po svemu se vidi da cu dečanski monasi mnogo stradali od čestih traženja džerime za ubijane u manastiru ili blizu manastara, čak i onda kada su ubice svima živima bile poznate, pa i samim policijskim vlastima. Zaludu su se monasi pozivali na sultanove fermane, kojima je vlastima zabranjivano da podvrgavaju kazni (džerime) manastir za ubistva koja su Arnauti počinili među sobom. Radi izbegavanja većih nevolja, oni su hteli-ne hteli plaćali džerime uvek kada je dolazilo do ubistava Arnauta koji su dolazili u manastir.Ti slučajevi su izloženi u fermanu sultana Mehmeda III, izdatom prvih dana ramazana 1009, tj. 1600. godine, na ime kadije Altina. U njemu se kaže da su se dečanski monasi žalili da se tokom panađura (vašara) 6lizu manastira pojavljuje mnogo zločinaca koji se u pijanom stanju međusobno svađaju i ubijaju, a vlasti posle traže da monasi plate novčanu kaznu za to i oduzimaju im imanje, robu i provijant.

Isto to se govori i u fermanu sultana Mehmeda IV izdatom na polovini ramazana [septembra] 1059, tj. 1660. godine – upravo da prilikom narodnih sabora o praznicima (panađurima) kod manastira, narod iz raaličitih sela, u pijanom stanju pravi neremanastira, narod iz različiii sela, u pijanom stanju pravi nerede i česta su ubistva, za koja vlasti traže džerime od manastira u gotovom novcu ili stvarima. Tim fermanom se strogo zabranjuje da se manastiru čine nasilja i da se monasi nagone da zbog tih nezakonitih postupaka idu sa žalbama čak u Stambol.

Gotovo svaki ferman se završava tom formulom. Ali dečanski monasi su bili primorani da iznova i iznova putuju u Carigrad i troše novac na dalek  i ne bezopasan put, ne gubeći nadu u 6oljitak svoje sudbine, mada su na kraju i sami videli koliku su sultanovi fermani imali snagu u Arnautluku.

Arnaute nije briga za fermane i berate koji im zabranjuju tlačenje manastira i otvoreno se podsmevaju mesnim vlastima koje 6i se odvažile da im spočitaju nezakonito i bezobzirno ponašanje prema manastiru. Same vlasti ih se boje i ne mogu ništa počiniti s njima kad vlada nema umeća i snage da izađe na kraj s takvim plahovitim i razuzdanim stanovništvom…”. (str. 84-88)

Upravo zbog predloga iznetih u ovom Projektu i drugih sličnih bi trebalo doneti zakon da se oni koji ih iznose obavežu da se sa svojim porodicama, decom i unucima presele na Kosovo i Metohiju, u Peć, Đakovicu ili Uroševac i da tamo uživaju sve blagodeti svog rešenja. Kako je lako sedeti u bezbednosti Beograda i igrati se životima kosovskometohijskih Srba, zar ne?

”Ovaj koncept sadrži predloge koji podrazumevaju bona fide učešće legitimnih međunarodnih posrednika i završetak procesa pregovaranja nekom vrstom međunarodnog dokumenta pod okriljem Ujedinjenih nacija,” kaže se dalje u Projektu. Međutim, legitimni posrednik je i Organizacija islamske saradnje (OIS), najveća međunarodna organizacija koja u UN ima status stalnog posmatrača.

Kao priznata međunarodna organizacija, OIS je od početka krize lobirala u UN da se secesionističke ideje  albanskih ekstremista prihvate kao ideje OIS-a. Na sastanku Međunarodnog saveta za džamije u Meki održanog od 1-5. februara 1992. godine, donete su sledeće odluke:

  • Da Bosna i Hercegovina bude priznata kao nezavisna država u granicama koje je definisao AVNOJ.
  • Da se pomogne Albancima sa Kosmeta da formiraju samostalnu političku zajednicu.
  • Da se prizna politička autonomija Raške oblasti…”

Piše dr Milan Vukelić. (14) I ovo, posebno ako se potkrepi dosadašnjim istorijskim iskustvom,  pokazuje koliko je (ne)realan predlog autora Projekta da se poštujući ”opšte standarde mirnog rešavanja sukoba”, što znači pregovorima ostvari pravedno i trajno rešenje.

  • Ugovor o miru je uvek moguć. Ali da li mirovni ugovor stvarno garantuje mir?

Na ovom mestu moramo da se dotaknemo još jednog propusta koji je nedopustiv u dokumentima ovakve vrste. Naime, ovim Projektom se uopšte se ne uzima u obzir činjenica (jer Projekat i nije rezultat na naučnim činjenicama utemeljene procene i predviđanja) da Srbi i Albanci dolaze iz dve potpuno različite kulture, hrišćanske i islamske. Drugim rečima, u proterivanju Srba sa Kosova i Metohije Albanci nisu samo nacionalno već i verski motivisani. Predlagati rešenje problema Kosova i Metohije a ne uzimati i veru kao jedan od bitnih činilaca je neozbiljno i neodgovorno.

”Da li je trajni mir sa njima moguć? Čini mi se da odgovor leži u sledećim činjenicama. Ugovor o miru je uvek moguć. Ali da li mirovni ugovor stvarno garantuje mir? Imamo najtvrđi međunarodni mirovni ugovor između Grčke i Turske. Međutim, on nikada nije doneo trajni mir i stalno preti da se iz verbalnog konflikta pretvori u pravi rat. Situacija kod nas je slična. Kao i Turci, kosmetski Albanci su muslimani. Broj muslimana među njima je oko 99%. Dakle, realno gledano osim muslimana drugih veroispovesti među Albancima nema, jer je 1% zanemarljiva manjina. S druge strane Srbi su hrišćani isto kako i Grci. Prema tome onaj ko razmišlja o odnosima ova dva naroda mora da ima u vidu sve ove činjenice. Albanci kao sekularan narod mogli bi da sklope trajni mir sa Srbima kao Nemci i Francuzi. Ali i Nemci i Francuzi su hrišćani. Sve analize pokazuju da je islam na Kosmetu, a mi ovde govorimo o kosmetskim Albancima, veoma važan činilac. Videlo se to u činjenici da je sa Kosmeta najveći broj dobrovoljaca na milion stanovnika koji se uputio da ratuje u džihadu ISIL. Najviši je u Evropi.

Albanska novinarka Abena Džara iznosi podatak da je broj radikalnih muslimana na KiM 50.000. To su dve i po nacističke divizije. One su brojale oko 20.000 vojnika. Ali najvažnije od svega je istraživanje Instituta za političke studije iz Prištine kojim rukovodi Ljuljzim Peci, magistar političkih nauka sa madridskog univerziteta. On kaže da se ispitanici na pitanje šta su najpre: da li Albanci ili muslimani, ovako opredeljuju – tri posto su isključivo muslimani, 32% prvo muslimani pa tek onda Albanci, a ostatak prvo Albanci pa tek onda muslimani. Dakle, svi su u većoj ili manjoj meri muslimani. A čak 34% daje prednost veri nad nacijom.  Kada pogledamo te podatke, onda vidimo da islam bitno utiče na ponašanje vernika, a samim tim i na političko ponašanje. Suština svake religije je u verovanju u život posle smrti. Da bi se ostvarilo pravo na odlazak u raj posle smrti muslimani moraju ispuniti striktne uslove. Oni se moraju boriti za ostvarivanje islama u svom ličnom životu i u svetu. Dakle svaki musliman veruje da on mora da učini sve da spasi prvo sebe paklenih muka, a onda i svako ljudsko biće na planeti.  Ali za razliku od hrišćanstva gde se spasenje zaslužuje verovanjem u Boga, molitvom, postom i činjenjem dobrih dela u islamu se spasenje zavrednjuje ostvarivanjem islamskog zakona. Jer islam je bitno pravna religija. Jedna široko prihvaćena definicija, koja se uči na islamskoj teologiji o odnosu islama i prava je sledeća: „Smatra se da je u islamu pravo isto ono što i teologija u hrišćanstvu – najtipičnija manifestacija islamskog učenja. Za muslimane pravo nije samo elemenat ukupnog islamskog učenja već njegov funkcionalni izraz.“ I najslabiji student političkih i pravnih nauka zna da se pravo sastoji od normi. Norme se sastoje od dispozicije odnosno propisa i kazne ako se po propisu ne postupi. Da bi kazna mogla da bude izvršena potrebne su mere prinude. A njih obezbeđuje država. Dakle jasno je da je islam i vera i država istovremeno. I da se te dve stvari ne mogu odvojiti. Zato se islam ostvaruje stvaranjem islamske države koja je pretpostavka primene prava. Kako je islamsko pravo personalno, odnosi se na svakog vernika ma gde živeo, jasno je da se ono ne može ostvariti ako nema islamske države. A to onda znači da islamska država mora biti uspostavljena na svakoj tački planete, jer se islamski zakon svuda mora sprovoditi. To onda jasno znači da se islamski pravni poredak može ostvariti samo ako se ukine onaj pravni poredak koji sprečava sprovođenje islamskog prava. A to je svaki poredak koji nije islamski. A to se, teško, može ostvariti bez rata – džihada. Šta iz ovog proizilazi? Proizilazi, da se u meri u kojoj među Albancima bude rastao uticaj islama, u toj meri je svaki dogovor sa Srbijom koji bi podrazumevao trajni mir nemoguć. A ja ne vidim ni jedan jedini pokazatelj koji ukazuje da islam među Albancima slabi,” piše prof. dr Miroljub Jevtić, jedan od najboljih poznavalaca islama u svetu. Ove njegove reči nam pomažu da bolje razumemo motive za uništavanje pravoslavnih (hrišćanskih) svetinja na Kosovu i Metohiji. (15)

Podsetimo se stava Nikole Pašića kada su nacionalni interesi na prostoru Stare Srbije u pitanju.

”Karakterističan je Pašićev svojeručni komentar na telegramu srpskog poslanika u Rusiji, Popovića, od 27. januara [9. februara] 1913, u kome se iznosi mišljenje da Rusija neće moći izboriti da Srbija dobije Đakovicu i Debar: „Nikad Srbija, bez boja neće dopustiti da Debar i Đakovica odu Albaniji. Ako Srbija propadne na bojnom polju neće bar biti prezrena od sveta”. U demaršu velikim silama srpska vlada naglašava da neće napuštati debarsku dolinu niti Đakovo [Đakovicu] i Peć sa dolinom Belog Drima „pa ma kakvo rešenje donele velike sile” te da „iz tih predela može isterati srpsku vojsku samo jača vojna sila”,” piše Dimitrije Bogdanović.

Konačno, dolazimo i do naše tvrdnje sa početka teksta da su Samardžić, Ković, Koprivica i Proroković pogrešno definisali problem. Potvrdu za to nalazimo u delu teksta Projekta gde se govori o izmenama Ustava Republike Srbije:

”Ustavne izmene ne bi trebalo da obuhvate odredbe koje pominju Kosovo i Metohiju*, ali bi neke druge morale biti promenjene.”

Na kraju Projekta, u fusnoti, daje se pojašnjenje:

”U Ustavu Srbije Kosovo i Metohija se pominje više puta, na različitim mestima. U Preambuli stoji da građani Srbije donose Ustav „polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima“. Ustavom definisana zakletva predsednika Republike počinje: „Zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo (…)“ (čl. 114). U delu Ustava koji se odnosi na teritorijalno uređenje piše da: „Republika Srbija ima (…) Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohiju. Suštinska autonomija Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija urediće se posebnim zakonom koji se donosi po postupku predviđenom za promenu Ustava“ (čl. 182).”

Iz ovoga je očigledno da je po autorima suština problema Kosova i Metohije pravne  prirode i zbog toga pokušavaju pravnom i lingvističkom  gimnastikom (lingistička gimnastika se uglavnom svodi na traženje odgovarajućih eufemazama) da ga reše. Međutim, suština problema Kosova i Metohije nije pravne nego BEZBEDNOSNE prirode pa se otuda rešenjem može smatrati samo onaj predlog kojim će se jasno i nedvosmisleno srpski narod na Kosovu i Metohiji, uključujući i jerarhiju i monaštvo, zaštiti od nasilja a imovinu (u privatnom vlasništvu, vlasništvu SPC i državnom vlasništvu) od uzurpacije i uništavanja.

Da li na bilo koji način reči iz preambule Ustava da je ”Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije” utiču na bezbednost srpskog naroda na Kosovu i Metohiji? Da li to što u preambuli Ustava piše da je ”Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije” znači da sada roditelji iz Goraždevca mogu bez straha da puste svoju decu na reku Bistricu da se kupaju? Da li to što u preambuli Ustava piše da je ”Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije” znači da Srbi u Starom Grackom mogu bez straha da izađu na svoje njive da žanju žito? Da li će zbog toga što u preambuli Ustava Republike Srbije piše da je ”Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije” Albanci naprasno odustati od stvaranja Velike Albanije i proterivanja preostalih Srba sa Kosova i Metohije? Da li mislite da Albanca iz Prekaza, Boljetina, Drenice ili Kačanika interesuje šta piše u Ustavu Republike Srbije i da će se ponašati u skladu sa time? Pitanja su, naravno,  retorička i ne zahtevaju odgovor.

 Od ”rešenja” poput ovog iznetog u Projektu srpski narod na Kosovu i Metohiji ne samo da nema ni najmanju korist već ima nemerljivu štetu jer se zarad nečije političke nepismenosti, zablude ili koristi samo produžava njegovo stradanje.

”Svi pokušaji zvanične Srbije da se plemenskim vođama i uticajnim glavarima na Kosovu i Metohiji postigne sporazum nisu urodili plodom, a mnogi planovi pali su u vodu jer se među Arbanasima nisu mogli naći pouzdani ljudi koji bi se držali dogovora,” piše dr Radoslav Gaćinović sa Instituta za političke studije, autor velikog broja radova o bezbednosti i terorizmu. (16)

Jedino što može da Srbima na Kosovu i Metohiji da obezbedi pravo na slobodu, bezbednost i dostojanstvo, a zatim i sva druga prava, jeste prisustvo srpske vojske i policije i srpskih institucija.

Čovek je kruna stvaranja sveta od strane Boga, a ne međunarodno pravo: ”I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga…” (Post. 1,27). Mi na prvom mestu moramo da brinemo našim ljudima na Kosovu i Metohiji a ne o međunarodnom pravu. Briga o našim ljudima, o čoveku, o našoj braći i sestrama mora biti čak i ispred brige o crkvama i manastirima, kulturno-istorijskim spomenicima, rudnom bogatstvu i slično.

Prvi hram je napravljen prilikom izlaska sinova Izrailjevih iz Misira, po Božijoj zapovesti, ali opet iz ljubavi Boga prema čoveku, radi prisustva Božijeg u čovekovom životu kao uslova spasenja: ”I neka mi načine svetinju, da među njima nastavam.” (Izl. 25, 8 ).

Ovo ni u kom slučaju ne znači da ne treba da revnujemo za dom Oca našega (Jn. 2, 14-17), za Pećku patrijaršiju, Gračanicu, Visoke Dečane, Devič, Draganac i druge domove molitve (Mt. 21,13), da treba da dozvolimo, kako kaže Matija Bećković, da nam otimaju vekove i džamijaju crkve, ali mora da se zna i poštuje Bogom ustanovljena hijerarhija vrednosti.  Druga najveća zapovest jeste da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe (Mt. 22, 39) a ne međunarodno pravo, svetinje, teritoriju ili ugalj.

  • Sporazum iz Rambujea i Ahtisarijev plan, imali su samo privremenu namenu u skladu sa tadašnjom političkom situacijom i tadašnjim političkim potrebama. Krajnji cilj SAD, EU i NATO nezavisnost Kosova jer imaju iste interese za stvaranje Velike Albanije koje je imala Austrougarska u stvaranju albanske nacije

25. avgusta 2020. godine, Odbor za reintegraciju Kosova i Metohije samozvanog Pokreta za odbranu Kosova i Metohije izdao je saopštenje (1) u kome se, između ostalog, kaže: ”Sastanak članova ovog Odbora, koga je osnovalo Predsedništvo Pokreta za odbranu Kosova i Metohije, održan je 24. avgusta. Osnovno pitanje bilo je kako osmisliti političku strategiju Srbije o Kosovu i Metohiji imajući u vidu sadašnju situaciju i potrebu da se poštuju i primene osnovni međunarodni i domaći dokumenti – Rezolucija SB UN 1244 i Ustav Repubike Srbije, ali i opšti standardi mirnog rešavanja sukoba.”

Najpre uočavamo da se ovde u vezi sa Kosovom i Metohijom govori o sukobu a ne o okupiranoj teritoriji. O kakvom sukobu govore autori Projekta? Potpisivanjem Vojno-tehničkog sporazuma  9. juna 1999. godine u Kumanovu došlo je do prekida agresije od strane NATO-a a time i do prekida protivterorističkih dejstava srpske vojske i policije prema takozvanoj OVK. O kakvom je onda sukobu reč? Očigledno se pod ”sukobom” podrazumeva neprijateljstvo i nasilje Albanaca prema Srbima proisteklo iz želje za osvajanjem srpskih teritorija u skladu sa ciljevima Prizrenske lige i stvaranje Velike Albanije.

Za razliku od Srba, Albanci imaju jasno definisane nacionalne ciljeve. Prema istraživanju Gallup-a iz 2010. Godine sprovedenog u saradnji sa European Fund for the Balkans, ideju Velike Albanije podržava 81% Albanaca  na Kosovu i Metohiji dok 95% Albanaca iz Albanije, Makedonije i Kosova i Metohije smatra da Velika Albanija, ukoliko bude formirana, mora da uključuje Albaniju, Kosovo i Metohiju i delove Makedonije. (17)

”Politika albanske manjine na Kosovu nije bila nezavisan fenomen, nego sastavni deo politike Albanije, koja je pokazala izvanrednu sposobnost prilagođavanja promenjenim uslovima na svetskoj sceni, da bi ostvarila svoje političke ciljeve. Nasilje na Kosovu i Metohiji u periodu od 1945-2000. godine bilo je uvek politički motivisano, ali s različitim predznacima” piše prof. dr Smilja Avramov.

Autori Projekta žele da prekinu ovo politički motivisano neprijateljstvo i nasilje fiksiranjem procesa stvaranja Velike Albanije u trenutnoj fazi. Iz teksta Projekta vidimo da izostaje objašnjenje zbog čega bi Albanci odustali od svojih nacionalnih ciljeva tj. stvaranja Velike Albanije i prihvatili rešenje izneto u ovom Projektu. Štaviše, iz teksta Projekta je jasno da autori ne samo da nisu izvršili procenu verovatnoće realizacije, već uopšte nisu vršili ozbiljno naučno predviđanje održivosti predloženog rešenja na temelju relevantnih istorijskih i političkih činjenica a o proceni valjanosti i korisnosti iz ugla srpskih nacionalnih i državnih interesa da i ne govorimo.  Umesto toga Projekat sadrži elemente Sporazuma iz Rambujea, Ahtisarijevog plana, Briselskog sporazuma i Ustava SFRJ iz 1974. verovatno na temelju pogrešne pretpostavke da je to ono što će zadovoljiti SAD, EU i NATO a samim tim obezbediti i trajnost rešenja. U obzir su uzeti isključivo interesi Albanaca, SAD, NATO i EU dok je jedini ustupak predviđen za Srbe taj da se ne pominje izričito ”nezavisnost” već da se umesto toga koristi eufemizam ”suštinska nezavisnost”.

Činjenica je ipak da su oba dokumenta, i Sporazum iz Rambujea i Ahtisarijev plan, imala samo privremenu namenu u skladu sa tadašnjom političkom situacijom i tadašnjim političkim potrebama i da je krajnji cilj SAD, EU i NATO nezavisnost Kosova jer imaju iste one interese za stvaranje Velike Albanije koje je imala Austrougarska u stvaranju albanske nacije, a to je sprečavanje širenja i jačanja Srbije i Crne Gore, a posredno i Rusije, o čemu je pisala bugarska istoričarka Teodora Toleva u knjizi ”Uticaj Austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije 1896-1908”.

”Još 1997. SAD je izdvojio identitet Kosova od Jugoslavije i Srbije. Po odobrenju Kongresa u Prištini je otvoreno zvanično predstavništvo SAD, koje, po rečima tadašnjeg ministra Madlen Olbrajt, „zastupa američke interese i služi kao platforma za sve naše napore na Kosovu… odlučujući činilac u američkoj politici prema Balkanu u celini, posebno Kosovu i Metohiji, kao njenom centralnom delu je geostrateški. Balkan je izuzetno značajan deo projekta, koga je Brežinski nazvao „sveobuhvatnom geostrategijom za Evroaziju“.“, piše prof. dr Smilja Avramov.

Ipak, Samardžić, Ković, Proroković i Koprivica posmatraju problem Kosova i Metohije izvan šireg istorijskog i političkog konteksta, smeštajući njegov početak u 1999. godinu.

Celokupan sadržaj Projekta  nam  ukazuje na to da su njegovi autori nasumnjivo politički diletanti bez odgovarajućih sposobnosti za rešavanje ovako složenih zadataka. Iako ove reči mogu delovati kao grube ili možda čak i uvredljive dovoljno je podsetiti se političke prošlosti autora Projekta.

Naime, i Slobodan Samardžić, kao i Miloš Ković, Časlav Koprivica i Dušan Proroković bili su funkcioneri DSS-a, stranke koja je za relativno kratko vreme doživela politički sunovrat. Zbog lošeg rukovođenja, sa pozicije jedne od najjačih stranaka na srpskoj političkoj sceni DSS je došao do statusa potpuno beznačajne političke grupacije. Da podsetimo, osnivač i predsednik DSS-a Vojislav Koštunica  je u periodu 2000-2003. godine vršio dužnost predsednika Jugoslavije a od 2004. do 2008. godine dužnost predsednika vlade Srbije da bi već 2012. godine DSS na pralamentarnim izborima osvojila svega 6,99% glasova. Slobodan Samardžić je bio ministar za Kosovo i Metohiju u drugoj vladi dr Vojislava Koštunice u periodu od maja 2007. do jula 2008. godine. Upravo u tom periodu je došlo do proglašenja nezavisnosti Kosova, tačnije 17. februara 2008. godine. Dušan Proroković je 2014. godine izabran za predsednika Političkog saveta DSS-a. Sa dolaskom Miloša Jovanovića na čelo DSS-a Miloš Ković je izabran za novog predsednika Političkog saveta, a Časlav Koprivica za člana ovog saveta. Na izborima 2020. godine DSS je sa ovim ljudima na čelu osvojio svega 2,24% glasova.  Ugledni funkcioneri ove stranke sa Kosova i Metohije napustili su DSS.

Uprkos tome što nisu bili u stanju da obezbede parlamentarni status svojoj stranci i da je sačuvaju od političke propasti Slobadan Samardžić, Miloš Ković, Dušan Proroković i Časlav Koprivica su uzeli na sebe da rešavaju jedno od ključnih nacionalnih  pitanja. Sopstvenu, privatnu firmu su lošim upravljanjem doveli do bankrotstva a onda nude rešenje za izlazak iz krize državnoj  firmi. Reč je, očigledno, o potpunom odsustvu kritičkog mišljenja u pogledu sopstvenih političkih sposobnosti, odnosno o nekoj vrsti političke anosognosije.

Iz rečenice gore pomenutog saopštenja u kojoj se govori o  ”opštim standardima mirnog rešavanja sukoba” očigledno je da se isključuje upotreba sile (vojske i policije) kao opcija u procesu reintegracije Kosova i Metohije iako nam istorijsko iskustvo pa i zdrav razum govore da se oslobođenje okupiranih teritorija ne može ostvariti mirnim putem. O mirnom rešavanju problema Kosova i Metohije govori se i u samom Projektu: ”U načelnom rešavanju statusa Pokrajine prednost treba dati temeljnom, mirnom i trajnom ishodu ovog istorijskog pitanja.”

Ovim Projektom se, očigledno, prostor Kosova i Metohija i ne tretira kao okupirana teritorija.

Kako nam dešavanja u svetu jasno govore da nikakvi ”opšti standardi mirnog rešavanja sukoba” ne postoje očigledno je da su autori projekta žrtve psihološko-propagandnog rata koji ima za cilj urušavanje morala i borbene gotovosti putem širenja defetističkog mišljenja i pacifizma.

Koliko je tvrdnja o postojanju ovakvih standarda (mirnog rešavanja sukoba) besmislena potvrđuju podaci da su globalni vojni izdaci u 2019. procenjeni na 1917 milijardi dolara, što je najviši nivo od 1988. godine a ukupno su bili 3,6 procenata viši u odnosu na 2018. (18) Ako postoje ”opšti standardi mirnog rešavanja sukoba” logično bi bilo da vojni izdaci značajno opadaju i teže ka nuli a ne da rastu.

Amerika je 2017. potrošila 662.550 milijardi dolara, 2018. godine 682.491, 2019. je to već bilo 731.751. (19)

Nemačka je 2017. potrošila 45.340 milijardi dolara, 2018. godine 46.512 milijardi, da bi 2019 suma porasla na 51.190 milijardu.

Kosovo, koje se navodi kao nezavisna država 2017. godine je potrošilo 60.9 miliona dolara, 2018. godine je suma porasla na 63.3 a 2019. godine na 67.4 miliona dolara, iako se na drugim mestima navode i daleko veće sume od ovih.

Zbog čega ako upotreba sile nije opcija, kako nam tvrde autori Projekta?

U glasilima se piše o tome da vlasti samopograšenog nezavisnog Kosova pregovaraju sa Nemačkom o nabavci topova i protivoklopnih raketnih sistema za takozvanu vojsku Kosova, lakog artiljerijskog oružja i savremenog pešadijskog naoružanje,  (20) o naoružavanju tzv. Kosovskih bezbednosnih snaga od strane Turske (21) itd.

U decembru 2021. godine ministar odbrane Hrvatske Mario Banožić je posetio samoproglašeno Kosovo i potpisao sa  ”kosovskim ministrom odbrane” Armendom Mehajem Memorandum o razumevanju između ”Kosova” i Hrvatske i najavio pomoć u obuci i edukaciji pripadnika ”Kosovskih bezbednosnih snaga (KBS)” i izjavio da Hrvatska podržava proces transformacije KBS u Oružane snage. (22)

Da nikakvi ”opšti standardi mirnog rešavanja sukoba” ne postoje svedoče nam i dešavanja svuda oko nas, da pomenemo samo dešavanja oko Rusije (širenje NATO-a i otvaranje baza na teritoriji bivših sovjetskih republika, prisustvo i povećanje broja američkih trupa u Istočnoj i Centralnoj Evropi i Baltiku itd.) i Ukrajine (prisustvo zapadnih instrukora, isporuke oružja od strane zemalja NATO-a itd.), zatim ona u Belorusiji, Kazahstanu, Nagorno-Karabahu, Siriji itd.

Tvrdnja o ”opštim standardima mirnog rešavanja sukoba” je, kao što smo već rekli,  deo psihološko-propagandnog delovanja a kod autora Projekta je pala na plodno tlo.

  • Možemo da zaključimo da se putem ”Projekta reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije”  van svake sumnje vrši širenje pacifizma i defetističkog mišljenja i zbog toga mora biti ne samo odbačen nego i osuđen.

Podsetimo se reči Tomislava Nikolića izrečenih na Pravnom fakultetu u Beogradu, na događaju kojim je obeleženo 100 godina od Prvog balkanskog rata. Nikolić je izjavio da se „danas borba za istinu i pravdu vodi rečima … ne treba da vodimo ratove… ”.  Sličnih izjava o tome da više nećemo ratovati možemo naći još dosta. (23)

Slično je i sa Aleksandrom Vučićem. Ovo je samo jedna u nizu njegovih izjava u kojima govori o tome: ”Srbija više neće uzrokovati ratove i želimo biti stub stabilnosti u regionu. Nećemo učestvovati ni u kakvim ratovima i sukobima – istakao je Vučić. Napomenuo je da Srbija jednostavno više ne želi da se vraća u prošlost i da neće više stvarati nove tenzije i moguće ratove u regionu.” (24)

Konačno, najsvežiji primer propagandno-psihološkog delovanja su reklame ambasade SAD u Beogradu pod naslovom ”Vi ste svet” u kojima se čuvena srpska heroina i pripadnik ”Gvozdenog puka” Milunka Savić predstavlja kao pacifista. Jedna od reklama nosi poruku ”Heroj nije onaj koji ubije najviše neprijatelja već onaj koji spase najviše života.”

U vezi sa ovim važno je da pomenemo izjavu generala Radovana Radinovića na tribini koju je organizovao upravo samozvani Pokret za odbranu Kosova i Metohije:

”Čuje se u javnosti da Srbija više neće ratovati. Samo budala može reći da  mi više nikad nećemo ratovati. Ja sam uveren da će doći do nasilja prema severu Kosova i Metohije, dalje potpuno sam uveren da će doći o oružanog nasilja prema Republici Srpskoj…”.

Šta savetuje Sveti Jovan Krstitelj vojnicima koji ga pitaju šta da čine za svoje spasenje? Da li im govori da napuste vojnu službu? Ne.

”I reče im: Nikoga da ne zlostavljate niti koga da opadate, i budite zadovoljni svojom platom.” (Lk. 3, 14)

”Međutim:  kad prestaje mir a počinje rat?, da li su pripreme za rat takođe rat ili još  uvijek  mir?,  šta  to  uopšte  razlikuje  rat  i  mir?  Ako  postoji trgovački rat, carinski rat, hladni rat, medijski rat – onda mir nije odsustvo rata? Da li su blokade i sankcije, kao redovna i omiljena sredstva diplomatije moći i sile, već neka vrsta rata ili još uvijek mir?”, pita se prof. dr Bogoljub Šijaković. (25)

Da dopunimo niz pitanja profesora Šijakovića: Da li je mir kada se  na svakih 65 sati dogodi po jedan napad na Srbe na Kosovu i Metohiji?

“Srbi i njihova imovina su napadnuti u 133 navrata u 2021. godini. To su zabeleženi napadi. Jedan napad/incident u 2,7 dana. U satima, jedan na 65 sati, i to u srcu Evrope”, navodi se iz manastira Visoki Dečani. (26)

Upravo povodom uspostavljanja jednog takvog ”mira” izdato je saopštenje Svetog arhijerejskog sabora SPC u decembru 1995. godine o povlačenju potpisa Njegove svetosti patrijarha g. Pavla:

”S obziron na prekoračenje mandata i nepoštovanje protokola o minimalnim nacionalnim interesima Republike Srpske, u kome se patrijarh srpski pojavljuje kao svedok, sa vanrednog zasedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC, održanog u Petrijaršijskom dvoru u Beogradu 21. i 22. decembra 1995. izdato je zvanično saopštenje u kome se, pored ostalog, navodi: ,,Laž preti da trijumfuje nad istinom, nevera nad verom, nepravda nad pravdom. … S obzirom da je svetosavska, mirotvorna uloga Njegove svetosti patrijarha g.Pavla, isključivo kao svedoka i pomiritelja braće, prilikom potpisivanja dokumenta, pri dogovoru narodnih predstavnika od 29. avgusta ove godine, zloupotrebljena i pogrešno protumačena. To Sveti sabor njegov potpis na taj Sporazum smatra nevažećim i za Crkvu neobavezujućim, ogražujući se od njegovih posledica. Arhijereski Sabor pozdravlja mir i prestanak građanskog krvoprolića  u bivšoj Bosni i Hercegovini, ali protestuje zbog sramnog ćutanja zvanične domaće i međunarodne javnosti o etničkom čišćenju… koje se priprema po Dejtonsko-pariskom sporazumu u srpskom Sarajevu i u drugim krajevima predviđenim da nepravedno budu izuzeti iz Republike Srpske, kao i u Istočnoj Slavoniji, Zapadnom Sremu i Baranji. Mir, koji obogotvoruje silu, i krivicu zbacuje na jučerašnje i današnje žrtve, a glavne krivce prihvata kao mirotvorce i spasioce – nije i ni za koga ne može biti pravedan mir… Obraz narodni i svest nalažu nam svima da ne dopustimo da ovaj poraz srpskog naroda, bez presedana u našoj istoriji, bude lažno prikazan od bilo koga, naročito od onoga ili onih koji su njegovi glavni vinovnici, kao pobedu pravde i mira. Narod se ne uspravlja lažju i obmanom več jedino ličnim i sabornim otrežnjenjem i istinskim pokajanjem” – zaključuje se u Saopštenju Svetog arhijerejskog sabora.” (27)

O pacifizmu profesor Šijaković kaže sledeće:

”Stanovište pacifizma  bi  se  moglo  formulisati  ovako:  Nasilju  se  ne  treba suprotstaviti  silom,  ni  kada  je  u  pitanju  odbrana  ili  kazna. Ili: Čovjek ne smije, pod bilo kojim okolnostima, ubiti drugog čovjeka, bez obzira na dobro koje bi iz toga proisteklo ili na zlo koje bi se time spriječilo.

Odložimo i priču  u  kojoj  bi  pacifizam  bio  terapija  samooslobađanja  od odgovornosti,  nirvana  usred  rata;  i  ne  samo  to:  „pacifizam  može biti  jedno  od  oružja  agresivnog  rata“. Zadržimo  problem  u teorijskoj ravni, naime: da li pacifista može zahtijevati da njegov stav  ima  univerzalno  važenje,  da  njegovo  stanovište  važi apsolutno?  Mislim  da  ne  može:  ja  naravno imam  pravo da  se  ne suprotstavim  kršenju  mog  prava,  ali nemam  pravo da  od  tog  svog prava činim univerzalno pravo.”

Izdvojićemo ovaj deo iz prethodnog citata:  „pacifizam  može biti  jedno  od  oružja  agresivnog  rata“. U našem slučaju to nesumnjivo i jeste. Videćemo nešto dalje da je i hrišćansko učenje suprotstavljeno pacifizmu.

Možemo da zaključimo da se putem ”Projekta reintegracije Kosova i Metohije u ustavnopravni poredak Republike Srbije”  van svake sumnje vrši širenje pacifizma i defetističkog mišljenja i zbog toga mora biti ne samo odbačen nego i osuđen.

”Izraz defetizam je nastao u Francuskoj, i oslikavao je mišljenje i politiku izvesnih ličnosti koje nisu verovale u pobedu u prvom svetkom ratu 1914-1918, nego su tražile da se zaključi mir po svaku cenu.

Defetizam je prihvatanje i pomirenje sa porazom bez borbe. U svakodnenoj upotrebi, defetizam najčešće ima negativnu konotaciju i često se poistovećuje sa pesimizmom i izdajom.

Danas se inače upotrebljava za čoveka koji odustaje od poduhvata, odnosno ometa neki poduhvat zbog sumnje u uspeh. Izraz defetizam se danas koristi i u ostalim poljima kao što su ekonomija, kultura ili sport.” (28)

Pre nego što navedemo predlog  rešenja koji bi bio u skladu sa srpskim nacionalnim interesima i trajan, moramo najpre da damo odgovor na pitanje da li upotreba sile (vojske i policije) u cilju oslobođenja Kosova i Metohije i njegove stvarne reintegracije u ustavnopravni poredak Republike Srbije u skladu sa hrišćanskim učenjem, ili se ovaj problem mora rešavati isključivo mirnim putem kako to tvrde autori ovog Projekta.

Pogledajmo najpre šta se o učešću pravoslavnih u ratu kaže u Osnovama socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve sa Arhijereskoj Sabora održanog u Moskvi od 13-16. avgusta 2000. godine.

”Iako ljudima donose blagu vest o pomirenju (Rimlj. 10,15), hrišćani se ipak, i protiv svoje volje, susreću sa životnom neophodnošću učestvovanja u različitim bitkama. Budući da se nalaze v „ovome svetu“, koji u zlu leži (I Jov. 5, 19) i ispunjen je nasiljem. Iako rat smatra za zlo, Crkva ipak, ukoliko se radi o zaštiti bližnjih i usposttanju narušene pravde, ne zabranjuje svojim članovima učešće u ratnim dejstvima. U takvim slučajevima rat se smatra neželjenim, ali ipak nužnim sredstvom. Pravoslavlje se u svim vremenima sa najdubljim poštovanjem odnosilo prema ratnicima koji su po cenu života čuvali živote i bezbednost svojih bližnjih. Sveta Crkva je mnoge ratnike pribrojala zboru svetih uzimajući u obzir njihove hrišćanske vrline i primenjujući na njih reči Hristove: ,,Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jov. 15, 13). …  Moralni hrišćanski zakon ne osuđuje borbu protiv zla, primenu sile prema nosiocu zla, pa čak ni oduzimanje života kao krajnju meru, nego zlobu srca čovekovog, želju za ponižavanjem i ubistvom ma kog čoveka. Zbog toga Crkva posebno brine o vojsci, vaspitavajući je u duhu odanosti visokim moralnim idealima. … Rat mora da se vodi uz pravedni gnev, a ne sa zlobom, pohlepom, pohotom (I Jov. 2,16) i drugnm porodima ada.”

U srpskoj istoriji poznati su primeri klirika koji su učestvovali u oružanim sukobima, kao što su arhiepiskop srpski Danilo II, u odbrani Hilandara od Katalonaca, Sveti Petar Cetinjski, suprotstavljajući se Turcima,

Odgovor na pitanje o učešću hrišćana u ratu nalazimo i u žitiju Svetih Kirila i Metodija. Naime, kada su boravili kod Saracena (arapskih muslimana) oni su im postavljali različita pitanja, a među njima i ovo:

”Ako je Hristos vaš Bog, zašto onda ne postupate kao što vam On zapoveda: On vam zapoveda da se molite za neprijatelje, da činite dobro onima koji vas mrze i onima koji vas gone, i da okrećete obraz onima koji vas biju; a vi ne postupate tako nego suprotno tome: protiv protivnika vaših vi kujete oružja, odlazite u rat, ubijate.

Na to blaženi filosof odgovori: Ako u nekom zakonu budu napisane dve zapovesti i date ljudima na izvršenje, ko će onda od ljudi biti istinski izvršitelj zakona: da li onaj koji izvrši jednu zapovest, ili onaj koji izvrši obadve? Saraceni odgovoriše: Razume se, bolji je onaj koji izvrši obe zapovesti. Filosof onda reče: Hristos Bog naš, koji nam je zapovedio da se molimo Bogu i da dobro činimo onima koji nas vređaju, rekao je isto tako i ovo: Od ove ljubavi niko nema veće, da ko dušu svoju položi za prijatelje svoje (Jn. 15, 13). Mi dakle podnosimo uvrede kada su uperene protiv koga lično, ali kada su uperene protiv zajednice, protiv društva, onda mi ustajemo u odbranu jedan za drugoga, pa i duše svoje polažemo, da ne biste vi, zarobivši braću našu, zajedno sa telima njihovim zarobili i duše njihove navevši ih na bogoprotivna zla dela.”

Šta znači, kada je reč o Kosovu i metohiji, ”zarobiti duše”? To znači islamizovati ih i poarbanašiti. O tome je pisao akademik Atanasije Urošević u svojim knjigama:

”Srpskog življa stalno je nastajalo, iseljavalo se, i najzad je došlo do toga da je ono ostalo u manjini prema arnautskom elementu. Tek je onda uticaj Arbanasa postao najaktivniji. Onda je počelo islamizovanje i poarbananjavanje našeg življa.”

U Zakonopravilu Svetog Save (Dobrunska Rijeka, 2019. g., str. 181) navodi se najpre pravilo svetog Vasilija Velikog o ubistvu u ratu a zatim i njegovo tumačenje: „Ubistva koja bivaju u ratu sveti oci ne smatrahu ubistvima, jer i Atanasije Veliki u Poslanici Amonu monahu govori da su velike časti dostojni oni koji u ratovima hrabrovaše, i lepo je podizati im spomenike koji govore o njihovoj hrabrosti kako ubijaju protivnike i tvore delo zakonito i pohvale dostojno. A ni ovaj veliki muž ne odbacuje njihov sud, zato što za celomudrije i blagoverije hrabar ubija u ratu, ali savetuje, govoreći da je dobro za takvog da tri godine samo pričešće ne primi zbog toga što ima nečiste ruke.”

Reči Atanasija Velikog  iz poslanice Amonu o kojima se govori su sledeće: „Jer i u mnogom drugom, što u životu biva, mi nalazimo razliku kako kad biva: tako, ubivati nije dopušteno, ali ubivati u ratu neprijatelje i zakonito je i dostojno pohvale, i radi toga, koji se odlikuju u ratu udostojavaju se velikih počasti i spomenici im se podižu, koji kazuju njihova slavna dela.”

U besedi o prvim žrtvama, izgovorenoj pred Kumanovsku bitku, Sveti Vladika Nikolaj Ohridski i Žički, pored ostalog, kaže:

Došao je rat. Neka bude mirna vaša savest, Hrišćani, jer rat je jedno sredstvo u rukama

Božijim kao i mir. Pale su prve žrtve. Ne žalite, majke i sestre, vaši poginuli u ratu živeće u raju, jer su dali život svoj iz ljubavi prema bližnjim, prema potlačenoj braći svojoj. Od te ljubavi nema veće, rekao je Hristos. …

Protest rata zvučniji je od protesta mira. Mi smo protestvovali u miru stolećima i protest naš je ostao nečuven i nesaslušan. Mi smo protestvovali u ime Hrista protiv ugnjetavanja roblja, no polumesec je ostao gluv prema mirnom protestu krsta. Mi smo protestvovali u ime Božije pravde protiv nepravde jednih sinova Božijih prema drugim sinovima Božijim, no na naš protest odgovarali su bezbožnici sečom hrišćanske nejači, a nebo i zemlja dubokim ćutanjem. Mi smo protestvovali u ime prosvećenosti i humanosti našega veka, no na naš protest odgovarali su Arnauti paljenjem hrišćanskih sela i ubijanjem hrišćanskih sveštenika, a nebo i zemlja dubokim ćutanjem. Mi smo protestvovali u ime pisanog i priznatog međunarodnog prava, no carigradski velevlasnici su se s prezrenjem ismevali nad našim protestom. Svi protesti mira ostali su neuspešni, i nama nije ništa drugo ostajalo do pribeći ratnom protestu, koji u ovome času ispunjava brda i doline svojim strašnim glasom.

Mi protestvujemo ratom ne zato što mrzimo Turke kao Turke, no zato što mrzimo nepravdu njihovu. Mi protestvujemo ratom protiv Otomana ne zato što preziremo veru njihovu, no zato što preziremo nedela njihova. Mi ratujemo protiv Turaka ne zato što ih ne priznajemo za braću svoju, no zato što ih smatramo za nepravednu braću. Mi ratujemo protiv Turaka ne zato što mi njih ne priznajemo za ljude, no zato što su se oni davno odvikli, da nas priznaju za ljude.

Našeg neprijatelja pomažu mnoge zemaljske velike sile, nama će pomoći Bog. Mi verujemo, da Bog kroz nas vrši svoje delo.”

Ponovo nas čeka protest rata jer je naš protest protiv seče Srba na Kosovu i Metohiji ostao nečuven i nesaslušan. Mi ne protestvujemo ratom zato što mrzimo Albance nego zato što mrzimo njihovu nepravdu i zbog toga što nas ne priznaju za ljude.

”Vojni način reintegracije Kosova i Metohije je efikasan i ne traje dugo. Ja sam čak radio jedan plan povratka na Kosovo i Metohiju, i znam da je to moguće, da je to ostvarivo, čak mnogo lakše nego što to neki misle.” Kaže general Božidar Delić

Nakon oslobođenja moramo daleko pažljivije pratiti šta istorija ima da nas nauči (Historia magistra vitae est).

 ”Stojte, dakle, u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti.” (Gal. 5,1)

Drugi deo

Šta je rešenje problema Kosova i Metohije uzimajući u obzir kriterijume koje smo naveli? Rešenje je način na koji su Česi rešili problem Sudetske oblasti.

Minhenski sporazum, ili kako ga još Česi nazivaju Minhenski diktat ili Minhenska izdaja, je ugovor potpisan 30. septembra 1938. godine na osnovu koga je Čehoslovačka ustupila Nemačkoj pogranično područje naseljeno pretežno Nemcima – Sudetsku oblast.

U Češkoj se ovo navodi kao najveći izraz politike politike ustupaka (appeasement-a) u svetu do tada.

Pitanje Sudetske oblasti je rešeno nakon završetka II Svetskog rata, 1945-1946 godine deportacijom Nemaca iz Čehoslovačke. Početkom 1947. godine predsednik Čehoslovačke Edvard Beneš je primio dokument od poverenika za deportaciju u kojem je pisalo da je do 1. novembra 1947. godine iseljeno ukupno 2.170.598 Nemaca, međutim na drugom mestu se navodi podatak da je tokom 1945-46 godine Čehoslovačku moralo da napusti više od tri miliona ljudi.

Tačan jebroj od preko tri miliona Nemaca, a razlika se javlja zbog toga što je u prvom slučaju reč o zvaničnom spisku (između ostalog spisak sadrži i tačan broj lokomtiva, vagona itd. kojima je izvršen transoprt) koji ne sadrži imena onih koji su se samostalno iselili i pobegli u strahu od kazne.

Deportacija je smatrana za čin pravedne osvete za stav sudetskih Nemaca prema predratnoj Čehoslovačkoj, za kolaboraciju i neprijateljski odnos prema češkim građanima pre rata i u toku njega (ne treba svakako zaboraviti i na deportacije Nemaca iz Mađarske, Poljske, Holandije, Francuske, Italije, Belgije i Luksemburga). U Češkoj je moglo da ostane oko 250.000 Nemaca i to sa ograničenim građanskim pravima. Na osnovu Benešovih dekreta sva pokretna i nepokretna imovina Nemaca bila je konfiskovana i pripala je državi a osim toga izgubili su i državljanstvo.

U jednom razgovoru (intervju) gospodin Vaclav Dvoržak, češki režiser i intelektualac, autor zabranjenog filma Češke televizije “Oteto Kosovo”, je između ostalog rekao: “Mislim da nekada u budućnosti nešto slično čeka i Kosovo i Metohiju – iseljenje fašizovanih Albanaca koji ne budu mogli da dokažu da su pomagali Srbima i drugim nealbancima u vreme divljanja ekstremista. Jednom će jednostavno morati da spakuju svoje prnje i odu”.

Pitanje sudetskih Nemaca dobilo je svoj epilog tek prilikom pristupanja Republike Češke Evropskoj uniji, tačnije prilikom usvajanja Lisabonskog ugovora.

Naime, češka skupština je Lisabonski ugovor usvojila 20. februara 2009. ali je istovremeno, iz straha da je možda time dala Evropskom sudu pravde pravo da ekstenzivno tumači pravo o nediskriminaciji, i na taj način dovede u pitanje primenu tzv. Benešovih dekreta pri zahtevima za restituciju imovine, usvojila propratnu rezoluciju da “pravni status koji se priznaje Povelji o osnovnim pravima Evropske unije, bez ikakve sumnje osigurava, da ova ne može delovati retroaktivno i na taj način dovesti u pitanje pravne i svojinske odnose koji proističu iz čehoslovačkog zakonodavstva, pre svega iz godina 1940 do 1946, kao ni dosadašnje procese evropskih i domaćih sudova, koji ova pravna i imovinska pitanja rešavaju”.

Dakle, predlažemo kao jedino ispravno i trajno rešenje ono što je predložio i g. Dvoržak – deportaciju kosovskih Albanaca u matičnu državu na human način.

Stvaranja albanske nacije u cilju ograničavanja moći Srbije, Crne Gore i Rusije.

Kada je reč o Srbima, odnosno povratku na Kosovo i Metohiju, treba misliti ne samo na povratak izbeglih i prognanih od 1999. godine do danas, njih oko 250.000, već i onih koji su sa Kosova i Metohije izbegli ili su prognani u toku Drugog svetskog rata, ali i pre i nakon toga. Pored toga neophodno je vršiti naseljavanje srpskog stanovništva na prostoru Kosova i Metohije.

Da ovo nije ništa neizvodljivo primer je povratak srpskog i ostalog hrišćanskog stanovništva, koje je počelo nakon oslobođenja Kosova i Metohije u Prvom balkanskom ratu. U početku je srpsko stanovništvo počelo da se samo vraća na ove prostore, a nakon toga je počelo i plansko naseljavanje po Uredbi o naseljavanju Južnih krajeva donete 20. novembra 1920 godine, i po Zakonu o naseljavanju Južnih krajeva donetog 11. juna 1931 godine. Da ovakva politika ne samo da nije neizvodljiva već da daje rezultate govori podatak da je 1921. godine na Kosovu i Metohiji od ukupnog broja stanovnika 69% stanovništva bilo albanske nacionalnosti i 26% srpske, a već 1939. godine 34% srpskog stanovništva i 60% albanskog.

Kada je reč o imovini situacija je jednostavnija. „Svaku porodicu, njivu, građevinski posed, livadu, šumu, treba pravno obraditi. (…) Ja mislim da sva ta premeravanja treba da radi Vojni geografski institut koji je i vojna i građanska institucija kompletno opremljena za to i on treba da dobije od države taj zadatak i neophodna finansijska sredstva,” piše ) prof. dr. Nenad Mileusnić, član odbora za ekonomske nauke SANU.  (1)

Osim toga, trebalo bi izvršiti doseljavanje i razmenu imovine sa Srbima iz Albanije.

Nakon reintegracije Kosova i Metohije u teritorijalne okvire Republike Srbije, treba merama fizičkog obezbeđenja, savremenim tehničkim sredstvima i na druge načine svesti na minimum poroznost granice prema Republici Albaniji na celoj dužini od 113,4 km i na kopnenom i na vodenom delu (113 km na kopnu i 410 m na vodi) kako bi se sprečilo novo doseljavanje Albanaca.

Međutim, da bi se Albanci trajno uklonili kao sredstvo u tuđim rukama, koje bi u budućnosti ponovo moglo da bude upotrebljeno protiv nas, mora se aktivno raditi na destabilizaciji Albanije iniciranjem i pojačavanjem unutrašnjih razlika, podela i sukoba, ali se mora ponovo razmotriti i mogućnost fizičke podele Albanije, u saradnji sa Italijom i Grčkom.

Kada je reč o fizičkoj podeli o tome su vođeni razgovori 1938/1939. godine na inicijativu ministra spoljnih poslova Italije, Galeaca Ćana, u vreme vlade Milana Stojadinovića. Na Stojadinovićev zahtev izrađena su dva elaborata na tu temu, jedan je izradio Ivan Vukotić a drugi Ivo Andrić. Zaključci izneti u ovim elaboratima važe u najvećoj meri i danas.

”Albanski je narod u toku svoje istorije bio oruđe tuđinske politike i tuđinskih ciljeva, i to turske, pa austrijske, a u posljednje vreme talijanske. Albanci nikada nisu bili solidarni s ostalim balkanskim narodima. … Zauzimanjem i prisajedinjenjem sjeverne Albanije ubila bi se albanska iredenta, opasna za naše južne krajeve. ” piše Vukotić. (2)

Andrićev elaborat je pisan na dvanaest strana i u njemu se najpre navodi kratak pregled naših stavova i političkih aktivnosti po pitanju Albanije u prethodnom periodu. U tom delu Andrić navodi, između ostalog, i sledeće:

”Naša država ima starih prava na ove krajeve, veli se u našem memorandumu. Skadar je bivša prestolnica srpskih vladara . Naš je narod prolio potoke krvi za Skadar a naročito u ratu 1913 godine koji je stajao Srbiju više hiljada njenih vojnika, a Crnu Goru jednu trećinu njene vojske. Drimska dolina sa Skadrom čini geografsku i ekonomsku celinu sa Crnom Gorom i pograničnim krajevima Srbije. Za srednju Srbiju i za Crnu Goru Drimska je dolina jedini direktan i najkraći prirodni put na Jadran.”

Na kraju dokumenta Andrić iznosi sopstveni zaključak i predlaže granice podele Albanije:

”S obzirom na sve što smo rekli napred, za nas bi podela Arbanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti, i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da, tj. od dva zla izabrati manje. Maksimum koji smo u svoje vreme tražili jeste granica koja bi išla rekom Mata i Crnog Drima i koja bi nam dala strategijsko osiguranje Crne Gore i Kosova. Morali bi isto tako osigurati kotline Ohridskog i Prespanskog Jezera, priključujući Podgradec i slovenska sela Golog Brda, kao i ona između Prespe i Korče. Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i ekonomske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobijanje plodnog zemljišta za ishranu Crne Gore. Severna Arbanija u okviru Jugoslavije dopustila bi stvaranje novih saobraćajnih veza Severne i Južne Srbije sa Jadranom. Podelom Arbanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu… Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprečava.”

Da dodamo još u vezi sa ovim da podela Albanije između Srbije, Grčke i Italije ne bi nužno podrazumevala njen nestanak već pre korekciju granica. Uostalom, i Severna Makedonija bi u tome našla svoj interes.

Kada je reč o iniciranju i jačanju podela u albanskom društvu knjiga Teodore Toleve „Uticaj Austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije” (3) pokazuje i svoju dodatnu vrednost. Naime, kako je bugarska istoričarka u njoj, na osnovu dokumenata iz Bečkog državnog arhiva, podrobno opisala proces stvaranja albanske nacije, proces dezinteracije bi podrazumevao prolazak kroz iste tačke procesa samo sa suprotnim ciljem.

Da podsetimo, cilj stvaranja albanske nacije je bio – ograničavanje moći Srbije, Crne Gore i Rusije.

Prva tajna konferencija koja se bavila ovim pitanjem održana je u Beču 17. novembra 1896. godine a proces je trajao narednih nekoliko godina. Podrazumevao je izradu albanskog alfabeta koji do tada nije postojao (rezultat je pismo koje Albanci danas koriste a prihvaćeno je na Kongresu u Bitolju 1908. godine), otvaranje albanskih škola, finansiranje štampe, književnih tekstova itd.

Da bi uopšte mogli da otpočnu sa svojim aktivnostima austrougarski službenici su najpre morali da pohađaju kurseve na kojima su učili albanski jezik za šta su predvideli vreme od 6 meseci do godinu dana. Bar u ovom delu mi smo, očigledno, u prednosti jer imamo dovoljan broj ljudi koji govori albanski.

Osnovna podela koju bi valjalo podstaći i produbiti je, logično, podela između plemena Gege (kome pripadaju i Albanci sa Kosova i Metohije) i Toske. Prema austrugarskim izveštajima iz navedenog perioda ova dva plemena su međusobno otuđena i nisu u prijateljskim odnosima a razlike između njih su primetne na svim nivoima i u različitim oblicima (Toleva, str. 79). Razlike između dijalekata kojim govore ova dva plemena idu dotle da pripadnici ovih plemena praktično ne razumeju jedni druge. Osim toga, pišu razlčitim alfabetom – Toske koriste grčka slova, dok Gege koriste latinična. Hrišćanske Gege su rimokatolici dok su hrišćanske Toske pravoslavne veroispovesti.

Dalje, po dubini, podela bi se podsticala i između manjih plemena koja postoje u okviru Gega i Toski – Hoti, Klimenti, Kastrati, Grude, Škrelji, Šalja, Šoše, Nikaj, Merturi itd.

Konačno, za podelu na mikronivou (na nivou porodica) bilo bi neophodno preispitati opravdanost reafirmacije instituta krvne osvete. U austrougarskim izvešajima se ovo pitanje, i pokušaji gašenja ovog običaja, pominje više puta, kao jedan od preduslova za ostvarivanje jedinstva i stvaranja albanske nacije.

Dalji osnov za izazivanje podela je vera. Prema nekim podacima (4) Oko 70% Albanaca je islamske veroispovesti, 20% pravoslavne a oko 10% njih su katolici. Međutim, ni albanski muslimani nisu jedinstveni, i oni se dele na sunite i šiitsku sektu bektašija. Osim toga, na Kosovu i Metohiji postoji i neprestano jača i vahabizam. Kakav je odnos Albanaca islamske i katoličke veroispovesti odlično pokzuje i masovna tuča oko 50 albanskih učenika u Tuzima 2013. godine, koja je kao motiv imala incident na groblju u selu Dionoša, kada su Albanci islamke veroispovesti pokušali da spreče jednu katoličku porodicu da oda počast pokojniku na lokalnom groblju. (5)

Konačno, jedno od ključnih sredstava kojima se koristila Austrougarska za ostvarenje svojih ciljeva bilo je i podmićivanje tako da se mogu iskoristiti i lični interesi albanske političke elite kako bi se postigli pomenuti ciljevi. Odličan primer (nažalost) kakve rezultate to može da donese je Milo Đukanović i njegovi saučesnici u pokušaju stvaranja crnogorske nacije od Srba u Crnoj Gori. I uopšte, Crna Gora je dobar primer (opet nažalost) koji pokazuje kako se navedene razlike mogu veoma efikasno iskoristiti.

Podela Albanije, tačnije prisajedinjenje dela njene teritorije, bi moglo da bude kompenzacija za bomabardovanje Srbije i Crne Gore 1999. godine.

Albanski milijarder koji živi u SAD, Sahit Muja, vlasnik kompanije “Albanian Minerals“, kaže o rudnom bogatstvu na Kosovu i Metohiji i u severnoj Albaniji sledeće:

“Nova geološka istraživanja i hemijski rezultati urađeni od strane Albanian Minerals su pokazali neverovatnu količinu minerala u severnoj Albaniji i na Kosovu. Tu su i velike količine magnezijuma i nikla u Kukeš i Tropoja regionu.

Albanian Minerals i Bytyci SHPK su povećali obim radova u izgradnji infrastrukture i iznos uloženog novca i planirano je utrostručiti iznos investicija u regionu u 2012.

Velike rezerve minerala koje postoje u Albaniji i na Kosovu vredne su stotine milijardi dolara.Najznačajnije na Kosovu su rezerve uglja najveće u Evropi, zlato, srebro, arsen, talijum, bizmut i gvožđe,tipovi olova i cinka i drugih metala.

Potencijal u rudama u Albaniji i na Kosovu je veći nego što je bilo ko ikada zamislio.” (6)

Autor: Dimitrije Marković

Literatura:

Prvi deo

1) https://pokretzaodbranukosovaimetohije.rs/%D0%BF%D1%80%D0%BE%D1%98%D0%B5%D0%BA%D0%B0%D1%82-%D1%80%D0%B5%D0%B8%D0%BD%D1%82%D0%B5%D0%B3%D1%80%D0%B0%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B5-%D0%BA%D0%BE%D1%81%D0%BE%D0%B2%D0%B0-%D0%B8-%D0%BC%D0%B5%D1%82%D0%BE-2/?fbclid=IwAR1MNUpxSL7MQ-2Hy45G2LWShd2iJNvddp_EcuCuO9iXYHJkB4qo-M8iJYw

2) https://www.dw.com/bs/tadi%C4%87ev-plan-za-kosovo-u-%C4%8Detiri-ta%C4%8Dke/a-15686478

3) http://www.diplomatija.com/wp-content/uploads/2018/09/Diplomatija-i-bezbednost-Broj-1.pdf

4) https://web.archive.org/web/20160304063647/http://www.sanu.ac.rs/Izdanja/SrbiNaKosovu/01AvramovSmilja.pdf

5) Smilja Avramov, Postherojski rat zapada protiv Jugoslavije, Igam 2008., str. 225

6) https://www.politika.rs/scc/clanak/425625/Bombardovanje-pokazalo-nemoc-medunarodnog-prava

7) http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0352-5732/2014/0352-57321446009P.pdf

8) Smilja Avramov, Postherojski rat zapada protiv Jugoslavije, Igam 2008., str. 147-155

9) https://www.srbija.gov.rs/cinjenice/283757

10) https://balkaninsight.com/2021/09/24/slucaj-laznih-ratnih-veterana-na-kosovu-i-dalje-izaziva-sporove/?lang=sr

11) https://pescanik.net/kacaci-na-kosovu/

12) https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0409-2953/2017/0409-29531703142D.pdf

13) Smilja Avramov, Genocid u Jugoslaviji: 1941-1945, 1991–, Akademija za diplomatiju i bezbednost, 2008., str. 219

14)  Milan Vukelić, Kosovo i Metohija pod zastavom Islamske države, Centar za proučavanje religije i versku toleranciju, Beograd 2018, str. 105-106

15) https://www.danas.rs/dijalog/licni-stavovi/da-li-je-moguc-trajni-mir-izmedju-srba-i-albanaca/

16) https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0042-8426/2019/0042-84261903326G.pdf

17) https://balkaninsight.com/2010/11/17/survey-greater-albania-remains-popular/

18) https://www.sipri.org/sites/default/files/2020-04/fs_2020_04_milex_0_0.pdf

19) https://www.sipri.org/sites/default/files/Data%20for%20all%20countries%20from%201988%E2%80%932019%20in%20constant%20%282018%29%20USD.pdf

20) https://rs.sputniknews.com/analize/202007211123052649-nemacka-naoruzava-kosovo-topovima-i-raketnim-sistemima–uz-specijalni-mig-angele-merkel/

21) https://www.novosti.rs/vesti/politika/1017647/turci-bih-nabavljaju-oruzje-albance-novosti-saznaju-uveliko-sprovodi-operacija-jacanja-tzv-vojske-kosova

22) https://www.euronews.rs/srbija/politika/29510/hrvatska-i-kosovo-potpisali-memorandum-o-razumevanju-zagreb-obecava-pomoc-u-prikljucenju-nato/vest

23) https://www.politika.rs/scc/clanak/237584/%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%9B-%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D0%BD%D0%B5-%D1%82%D1%80%D0%B5%D0%B1%D0%B0-%D0%B2%D0%B8%D1%88%D0%B5-%D0%B4%D0%B0-%D0%B2%D0%BE%D0%B4%D0%B8-%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%BE%D0%B2%D0%B5

24) https://stanjestvari.com/2014/08/08/%D0%B0%D0%BB%D0%B5%D0%BA%D1%81%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D0%B0%D1%80-%D0%B2%D1%83%D1%87%D0%B8%D1%9B-%D0%B7%D0%BD%D0%B0%D0%BC%D0%BE-%D0%B4%D0%B0-%D1%98%D0%B5-%D1%81%D1%80%D0%B1%D0%B8%D0%BD-%D0%B3%D0%B0%D0%B2/

25) http://docplayer.rs/188921855-%D0%B1%D0%BE%D0%B3%D0%BE%D1%99%D1%83%D0%B1-%D1%88%D0%B8%D1%98%D0%B0%D0%BA%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B-%D1%80%D0%B0%D1%82-%D0%B8-%D1%80%D0%B0%D1%86%D0%B8%D0%BE%D0%BD%D0%B0%D0%BB%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82.html

26) https://rs.sputniknews.com/20220118/jedan-napad-na-srbe-na-kosmetu-na-svakih-65-sati-foto-1133428975.html

27) Smilja Avramov, Postherojski rat zapada protiv Jugoslavije, Igam 2008, str. 542-543

28) https://velikirecnik.com/2015/11/12/defetizam/

Drugi deo

1) prof. dr. Nenad Mileusnić, član odbora za ekonomske nauke SANU, objavljeno u Srpskoj reči 2004. godine

2) https://hrcak.srce.hr/219027

3) Toleva, Teodora (2020). Uticaj Austrougarske imperije na stvaranje albanske nacije 1896-1908. Beograd: Izdavačka kuća Filip Višnjić – Institut za evropske studije. str. 5—13. ISBN 978-86-6309-128-3.

4) Milan Vukelić, Kosovo i Metohija pod zastavom Islamske države,, 2018 Centar za proučavanje religije i versku toleranciju str. 36

5) https://www.novosti.rs/…/%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D0%B5…

6) February 5, 2012 Sahit Muja, President and CEO Albanian Minerals New York,www.albanianminerals.com

Izvor
TEODULIJA

Povezani članci

Povezano
Close
Back to top button