Po (o)delima poznaće se

Jedan od sigurnih pokazatelja u kakvom smo duhovnom stanju je, svakako, i garderoba, način na koji se oblačimo i nosimo. Oduvek je bilo da se načinom odevanja čovek nije samo štitio od spoljašnjih uticaja već je time slao i određene poruke o sebi.

Zbog toga način oblačenja i na socijalnom planu ima svoju nedvosmislenu dijagnostičku dimenziju. Preko nje upoznajemo i ono što nazivamo „duh vremena“.

Još dok dijete bijah, sa strahom i uzdahom, slušao sam prelijepu duhovnu, bogomoljačku pjesmu, posvećenu Presvetoj Bogorodici. Kroz pjesmu se nabrajaju razne nepodopštine narodne – („Ostaviše ljudi post, preko pakla pade most, što je k nebu vodio, dok je narod postio“) – zbog kojih narod propada, pa se, između ostalog i mnogog, veli: „Haljine im govore, da se Bogu ne mole“. Razmišljao sam, kako haljine mogu nekoga na bezbožnost podsticati. Tek sada, sa svom ovom bestidnom raspojasanošću modnih blesavosti i bezobrazluka, uviđam kako haljine – muške i ženske, svejedno – mogu biti razvratne i bogohulne. U prvoj glavi Prve knjige Mojsijeve, gdje se govori o ustrojavanju svijeta, ovoga i onoga, veli se lijepo i jasno da je Gospod Stvoritelj, na kraju svega stvorenog, sazdao „čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih“. (1. Mojs. 6, 19).

• 

Sadašnja moda agresivno nasrće na lik Božiji u čovjeku, razobličava ga i preobličava ga u suparnika Božijeg. Nije to nimalo slučajno, ne zavaravajmo se. To, na kraju krajeva, vodi ka tome da kad se Antihrist pojavi, koji će čuda činiti ali mu lice neće blagošću sijati, on bude lakše primljen i prihvaćen. Davno je prošlo vrijeme Sneguljica i Crvenkapica, i onih, plemenitih i lijepih bajki; sad se djeci nameću nespodobe i rugobe, dovedene od koje kuda, i iz podnebesja, tako da te rugobe postaju svakodnevni pratioci i drugovi naše djece i unučadi. Već odavno ne gledam televiziju a kad mi se desi da, i za trenutak, ta čudovišta vidim, užasavam se pred tom podvalom koja nam se, od malih nogu, servira.

Ne čini mi se slučajnim da, neposredno iza američkih borbenih aviona, slijeću u duše okupiranih produkti demonske američke (ne)kulture. Isto tako, bezobzirno i napadno, današnji modni trendovi precrtavaju tu, od Boga zacrtanu razliku između muškog i ženskog; preodjevajući muško u žensko i xensko u muško“. „Uniseks“ je tvorevina ovog doba, sumanutog.

„Idu dvoje, ne poznajem ko je“, pjeva jedna lijepa šumadijska pjesma. „Ne poznajem ko je“ – misli se na to da se ne poznaje: ko su, čiji su, odakle su. Nekad se to, Bogu hvala, sve znalo i pratilo. Danas, međutim, kad idu dvoje, zaista se ne poznaje ko su: ko je od njih muško a ko je žensko. Koliko puta se osjetimo nelagodno kad uvidimo da je ona spodoba, koja bi trebalo da bude muško, jer nosi kratko podšišanu frizuru – u skorije vrijeme do glave ošišana – u stvari žensko a jado, s dugom kosom, repićem i mašnicom, i menđušama o uveta obješenim, i pantalonama do ispod kože zategnutim, trebalo bi da je „muško“. Eto Gospodu Stvoritelju prkosa!

• 

Gledam žensku djecu, obnaženih stomaka, kako u ledene zimske dane (i noći) robuju modi i pitam se, kad će i kakvo će čedo na svijet to dijete, kasnije, donijeti. Ne pada mi na pamet da je i ovo slučajno i bezazleno. Modni „kreatori“ od nekoga, ko se đavolskim poslom „planiranja rasta čovječanstva“ bavi, dobijaju zadatak da izume takve farmerke u koje, kad jadno žensko čeljade hoće da uđe, mora da pozove i tatu i mamu da je nekako u farmerke utegnu da ni koračati ne može. U tako, utegnuto i stiješnjeno, stvorenje nikakav se ljudski zametak zametnuti ne može. A ako i to nije dovoljno, čini se sve da bubrezi i materica, i svi unutrašnji organi premrznu i obole pa eto duple vajde: doktorima i apotekarskim kompanijama posla do guše a radosnog dječjeg žamora ne ovoj grešnoj planeti sve manje.

Još je davnih dana, i u njegovo, ipak, bezazleno vrijeme, Sveti Vladika Nikolaj ukazao na komercijalni efekat ondašnjih modnih trendova. Rečeno za juče, još više vrijedi danas. „Oni što izmišljaju modu, i nameću je lakovrenom svetu, misle isključivo o parama. Pri toj svojoj trgovačkoj raboti ne pomišljaju na kulturu i prosvećenost ni koliko žaba na zvezde. To su obični velikovaroški varvari, koji na lukav način dolaze do para… Iscrpljena duha do jehtičavosti u izmišljanju nove mode, oni su u naše dane počeli nametati ženskom svetu takav kroj odela kakav se kosi sa najobičnijim pojmovima pristojnosti i stida kao i sa prostim pravilima zdravlja i domaćinstva. No zar se njih tiče moral sveta, i karakter ljudi, i stid devojački, i zdravlje nacije, i male penzije matera? Pare i samo pare – to je pobuda i cilj modnih tvorevina tih trgovaca i vojske njihovih agenata“.

Dobri naš Sveti Vladika! U današnje dane, on bi morao ići i dalje i dublje u procjeni namjera „tih trgovaca i vojske njihovih agenata“. Danas je „muška“ moda jednako besramna, i, rekao sam već, bogoborna, kao i ženska. „Iscrpljeni do jehtičavosti u izmišljanju nove mode“, tzv. kreatori nalaze inspiraciju u Svetom pismu! Ali ne da budu satrudnici Božiji u dooblikovanju tvorevine Božije nego baš Bogu na suprot, nameću masi neukus i besram.

Prije neku godinu, pojaviše se muške glave, u krug ošišane. Preko noći, i stari i mladi glave svoje nagrdiše. „Ne strižite kose svoje uokrug, ni grdite brade svoje“ (3. Mojs. 19, 27), naređuje Gospod. Eto „kreatoru“ ideje kako Gospodu da prkosi. „Ne udarajte na se kakvih biljega“ (3. Mojs. 19, 28), opet naređuje Gospod. Evo ideje bogoborcima da čitavu industriju obilježavanja masa razviju. Dok ne nauči ni prvo slovo da svojom dječjom ručicom izveze, dijete dobije bezbroj prilika da se svo stikerima izlijepi i po svom tijelu neke nespodobe i rugobe ocrta i utisne. Pogledajte oko sebe: na sve strane ljudi – a medijske ličnosti, rok-pjevači, naročito, unakaženi nekakvim zmijurinama, đavolima, simbolima. Povedete dijete na kakvo dječje zbivanje, utisnu mu pečat na ruku. Kao da nije bilo, i nema, drugih načina prodaja ulaznica. Pođe li vaš sin ili kćerka na kakvu zabavu, u klub, i koje kuda, i tamo dobije pečat na ruku. I gdje god da se krene, svuda pečati. Lijepo. Kad Antihrist pristigne sve spremno za njega. Ljudi od malih nogu, pripremljeni i sređeni za primanje njegovog pečata. Pečat više ili manje, vrlo važno, reći će.

• 

Otvorite, opet, Prvu knjigu Mojsijevu, glavu 35, i pročitajte 4. stih pa će vam biti jasno otkuda „kreatorima“ ideja da muškarce obilježe minđušama. Biblijski, dakle, Božiji uzor ženske ljepote: „kosa na glavi kao carska porfira, u bore nabrana“, je upravo povod da prekrojitelji Božije tvorevine dođu na misao da žensku kosu do glave ostrižu. Ako bi po njihovom do kraja bilo, u današnje vrijeme ne bi bilo Marije, sestre Lazareve, da Gospoda mirom pomaže, noge njegove suzama okvasi i kosom glave svoje da ih otre. (Lk. 7, 37-38) Za to vrijeme bi kose muških, čvoravih i boravih, glava do ispod pojasa lepršale. „Zar vas i sama priroda ne uči da je mužu sramota ako ima dugačku kosu – pita nas apostol Pavle. A ženi je slava ako ima dugačku kosu. Jer joj je kosa data umjesto pokrivala.“ (1. Kor. 11, 14-15)

Evo, i ovdje odgovora zašto po njima mora suprotno da bude. Neće žena pokrivalo, znak pokornosti pa makar to i Sami Bog naređivao. I kroz ovo ludilo, i mnoga druga, koja nam se spremaju, mi, koji smo se Hristovim imenom označili, treba da prođemo, koliko je moguće, neoskrvnjeni i neokrnjeni. Nasuprot tom ludilu oko nas, moramo da čuvamo lik Božiji u nama. Samo ono što je unutra u nama, ono vrijedi i po tome ćemo biti suđeni. Spoljni okvir i sud ionako propada i raspada se. „Moralna lepota, lepota duše, srca i karaktera svetli i kroz najružnije lice čovečije.

Nikad unuče ne vidi svoju babu ružnom. Kroz smežurano i potamnelo lice starice sija ljubav i zbog te ljubavi unuk vidi lepotu svoje bake. To je lepota koja se povećava srazmerno rugobi telesnoj. Što ružnija kesa, to dragocjenije zlato u toj kesi. Jer sama telesna lepota, recimo, jednog idiota ili nevaljalih žena jesu pozlaćena vrata na svinjcu. Nije do telesnog omota nego do onoga što je u omotu. U ovom kratkom hadžiluku na zemlji mi smo, kao hrišćani, pozvani da hitno punimo svoj telesni omot – bez obzira na spoljašnost – „duhovnim zlatom kojim se nebo kupuje“ (Vladika Nikolaj).

Protojerej Vasilije Tomić
Izvor: vasilijeprotatomic.com