Tamo neki običi ljudi, ponegde južno od Ibra

Vi uvaženi oče Vašim jednostranim osvrtom i prenagašenim doživljajima vređate moje oči koje izbliza vide mnogo bolje od vas koji ste daleko stotinama kilometra i milju koraka od istine
Ovo je replika jedne Srpkinje koja živi na Kosovu, bez mogućnosti i želje da bilo kuda ode.

Zašto je ovo važno?… Ubeđena sam da sud o suživotu svih zajednica no Kosovu mogu donositi samo oni kojima je ova zemlja dom, jedini bez potrebe i mogućnosti na drugi izbor!
Ovaj odgovor na početku, zapravo je replika na osudu novinara, koji je postavio pitanje koje se nameće Srpkinji, jedinoj povratnici u Đakovici:

“Zašto se vraćate na mestu gde ne možete otići do pekare i gde ste stalana meta napada?“. Suštinsko je pitanje, a iskren odgovor, nažalost, nije u poimanju sveštenika i ljudi koji ne poznaju život ovde i koji najsurovije osuđuju jednostavno logično pitanje, jer gospodin novinar jelte, nema razumevanja i emoicije i patriotske doživljaje.

Odgovor ubija smisao i duboko je skriven u surovoj ljudskoj prirodi, silovanju suštine, koja bi trebala potpuno drugačijim redom da se postavi.

Ne možemo graditi kuću bez temelja samo da bi bila na broju, a prvi vetar će je poljuljati i porušiti. Moramo početi od temelja, iz korena da menjamo stvari koje bi da forsiramo, ne po svaku cenu, nego palako, zrelo, najpre menjajući sebe, pa da svojim primerom pokušamo da utičemo na promene naših suseda, polako sklanjajući nogu sa kočnića koje nam remete suživot svih nas zajedno.

Istinski, da… postoje mesta gde je odnos i koegzistencija Srba i Albanaca gotovo nemoguća, ali ne, to ne znači da ne treba da takve stvari menjamo. Treba menanjti ali ne jezikom mržnje i sukoba koji podstiče na razvijanje najtežih emocija, koje nikako ne bi bile korisna za one kojima je život u zajednici ovde jednini iskren cilj.

Prizren
Foto: Riznica

Ja ću pokušati da vam dočaram jednu lepu sliku iz više uglova ali i strepnje uverenja, loše uspomene sa obe strane urezana duboko u posvesti koja moraju da se leče i prebrode ako bar malo želimo da ovu divnu sliku koju ću vam preneti i sačuvamo.

WE LIVE AND WORK TOGETHER!

““WORK TOGETHER?! GREAT!“ – Je ona optimistična rečenica koja, kad je stranci izgovore, zvuči sjajno i  budi nadu, iako duboko negde postoji ona misao o razlikama koja je, zapravo, istinski nepotrebna.

Prevalac – mesto na većoj nadmorskoj visini, granična linija između Sirinićke župe, srpske enkave i Prizrena, „carskog grada“, kako ga svi Srbi zovu. Na tom turističkom mestu možete videti onu finu prijateljsku sliku Albanaca i Srba koji rade zajedno. Divna slika, sloboda, šale, bez da se bilo koja reč ili reakcija doživi nepotrebno. Gazde turističkih objekata pretežno Abanci, posebno vode računa o srpskim radnicima koji su manjina, ne bi li se na bilo koji način osećali ugroženo.

Prevalac, foto: Riznica

Ekrem Biba jedan od onih albanskih ugostitelja i biznismena, koji važi za čoveka koji je ujedinio svoje radnike i koji, kako kaže, ima istinsku želju da pošalje poruku jedinsvta, divne atmosfere. Takva slika je i u kosovskim institucijama, vrlo, vrlo, profesionana i prijatna,iz ugla zaposlenih ali i građana, bar onih koji je takvom vide ili žele da je upravo u te slike i veruju.

SVI SMO MI PODJEDNAKO VAŽNI
G. Adem, Bošnjak iz sela u Sredačkoj župi taksira na relaiciji Prizren – Štrpce, govori srpski ali i albanski i često se desi da u čekanju popije kafu, u Štrpcu sa Srbima, u Prizrenu sa Albancima. Od njega možete naučiti one divne stvari koje propoveda muhamedanska vera, o lepim običajima i navikama. Bersim, takođe Bošnjak, sudija u sudu u Štrpcu, još je davno radio u Srpskim institucijama. Čeka penziju u kosovskom zakonodavstvu i stalno podseća na značaj svoje zajednice kroz običaje, kao poetnu i trajanje svoje zajednice, malobrojnije ali podjednako bitne kao i većinske.

USUĐIJEMO SE DA SLOBODNO GOVORIMO GLASNO TAMO I ONDA KAD TO OSETIMO!

I zaista lepa slika na Prevalcu, Šari, Prizrenu, Uroševcu. Često se čuju srpski glasovi, slobodno glasno bez da se iko osvrće, čak se na mestima gde ste „manjina“ nekako osećate privilegovano. U Štrpcu i Gračanici i drgum srpskim sredinama privilegovane su komšije Albanci i postoji iskrena želja da se nikada ni jednim gestom ne pokaže bilo kakva netrpeljivost. Predivno, bajkovito, idealno ali provereno istinito, bez želje da zalazimo u dubinu, koja apsolutno nije ni bitna i koju treba ostaviti daleko skrivenu bez potrebe da dospe na površinu!

Gornje Selo
Foto: Riznica

Možda je u tome poenta dragi oče? Potrebno je zdravim razusuđivanjem na terenu pokušata da procenite gde i kako možete glasno pokazati svoj nacionalni identitet!.. Ipak, nažalost, negde još ne postoje uslovi upravo zbog svih okolnosti o kojima želim da govorimo stalno, da slobodno, bez da nekome smeta, govorite svojim jezikom.

UČIMO DA SE RAZUMEMO
Maja, jedna od službenica u kosovskim institucijama, kaže da žali što zbog besmislenih granica i slabe komunikacije nije uspela da savlada albanski jezik pa često oseća neku vrstu jezičke barijere ali radi na tome da ispravi tu grešku. Takvu rečenicu na albanskom za srpski jezik ima i njena kolegenica Medina sa kojom zajedno radi. Njih dve se dopunjavaju u učenju jezika.

DECA UČE NA PRIMERIMA IZ KUĆE

Opet, da se vratim na uverenja i učenja koji potiču iz kuće i koje deca obično preuzimaju kao modele ponašanja i razmišljanja.
Šestogodišnja devojčica Jelene od rođenja živi na Kosovu u malom selu sa srpskim življem. Ona prvi put registruje reč „šiptar“ koju izgovaraju njeni vršnjaci i koju nikada u svom domu nije čula, jer je njena majka definiše kao pogrdnu, iako suštinski ona to nije. Ne može ona da shvati da je ta reč jednaka sa imenicom Albanac. Njena majka zna da Albanci ne vole da ih Srbi tako nazivaju kao što ni Srbi nevole kada ih Albanci nazivaju „škijama“.

Ako nam smetaju  takvi javni diskursi i ako smo svesni da nekome mogu biti povod za loše reakcije i kopanje po sećanjima zašto ih koristimo,bez obzira na “izgovore“ o njihovom poreklu? Kada bi svi počeli od komunikacije koju trebamo učiniti prijatnom, cenzurišući reči koje izazivaju gnev, jer i u domu svom postoje stvari koje zbog različitih karaktera ne izgovaramo, ne da bi kupovali mir, već da izbegnemo okidače za sukobe, onda smo uspeli –  gradimo harmoniju!

ZABORAV KAO SMISAO NASTAVKA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA

Sanja iz malene Srpske enklave ima ogromne ožiljke rata, bolne rane koje još krvare ali ih je zakopala! Lakše je jer, kaže da vraćanje na iste budi gnev  i loše emocije. Sanja radi sa košijama  Albancima ne razmišljajući o ožiljcima jer jedino zaborav može lečiti rane koje možda zarasti neće nikada!

I Faik je jedan od retkih Albanaca koji je ostao na selu, mnogo i on ličnih boli nosi iz vremena rata ali mu je lakše da sa komšijama Srbima popije kafu i čuveni “ruski čaj“ kako ga Srbi zovu…

Svako stvari naziva kako je njemu milo, ali razumevanja i stavljanja u uloge drugih zapravo jesu i ključ dobrih odnosa.

Lepe pojedinosti kao primeri koji ćemo usvojiti za budućnost koegzistencije
U manastiru Visoki Dečani,Italijanski vojnici Kfor-a rado dolaze na liturgije i uživaju u manastirskom miru i rutini koja prija i postala je lepa svakodnevnica.

NE RUŠITE NAM SNOVE!
I da možda se i u Hoči i Orahovcu nakada, ko zna, isplati „Čekanje Handkea“ kao i Beketovog Godoa koji donosi nove nade jer obični ljudi samo žele da sanjaju – čekaju nadu! Ipak, te snove kroje oni koji bi često da ih surovo unište, bez trunke odgovornosti!

Ne rušite nam snove, lepe slike koje trbaju da traju da se bojama i lepotama kroz vreme još dopunjuju! Lepe pojedinosti kao primeri koji ćemo usvojiti za budućnost koegzistencije
U manastiru Visoki Dečani,Italijanski vojnici Kfor-a rado dolaze na liturgije i uživaju u manastirskom miru i rutini koja prija i postala je lepa svakodnevnica.

SAMO DA RATA NE BUDE…
27.12. 2022. godine – Sprski autobus koji vozi iz Niša do Sirinićke župe preko Merdara (jer su opet zbog nezadovoljstva Srba sa Severa blokirani svi prelazi),zaustavlja Albanac srednjih godina. Vozač staje, g. Fatmir, kako se predstavio, postaje svestan da je ušao u Srpski autobus. Primećuje se nelagodnost, počinje priču o slutnji, o mogućem ratu od koga svi strepimo. Na početku sa zebnjom izgovara čuvenu rečenicu:

„Komšo, a neće da bude rat, bre?“ – Rečenica koji više od decenije stoji na usnama onih ljudi koja su jednom strahote rata već preživeli, pa ne bi u najluđim snovima da se ponovo dožive i ožive sećanja.

Turska kafa
Foto: Riznica

PRILAGOđAVANJE  DRUGIMA , LEKCIJA ZA NORMALNE ODNOSE!
Naposletku ove priče koja bi moglada nazovem vapajem sa sklopom glagola u inperativu „Pustite nas da dozvolimo sebi da izađemo iz senke prošlosti i upalimo svetlo zajedničkoj budućnosti ali…

Tvrdim da slika koju sam vam prikazala nimalo nije isfotošopirana, moram upotrebi taj moderniji izraz jer novine zapravo tome i služe, da se prilagođavamo, menjamo u skladu sa vremenom i promenama. Ne možemo ostati u prošlosti, moramo prihvatiti promene, koloko god izgledalo teško, naporno, iscrpljujuće.

Okolnosti i život su to a život i življenje u miru i razumevanju su vredniji od bilo kojih strasti, doživljaja, uverenja.
Razlike postoje u uglu mišljenja, posmatranja, veri, boji kože, statusu, glasu, stavu ali ne da se tim razlikama otuđimo i stavimo ograde nego da počnemo da ih rušimo, praveći mostove budućnosti. A one o, tako ružne, tužne i žalosne primere, koji su kao neka grozna kob, počeli u poslednje vreme da se množe i forsiraju na svim stranama, stavimo, na onu crnu listu koju ćemo pocepati, kao i onaj užasan strah kome ne treba dati da ponovo ispliva na površinu!

SA NADOM I DOBROM VOLJOM, ZAJEDNO ČEKAMO NOVU GODINU
I gle, opet sjajna ekipa od grupe Albanaca i Srba pravi planove o zajedničkom dočeku Nove posle pobeda svih ovih pretprazničnih turbulencija na koje nikako nisu mogli da utiču.

Kažu, slave zajedno i na proslavi će se podjednako puštati i srpska i albanska muzika. Nije mit već velika istina… a vi, dragi oče, ako ne verujete slobodno dođite da proverite!

Ponesite dobru volju i želju da pokušate da našim očima pogledate i razumete jedinu definiciju opstanka! Dovoljno je samo da ponekad ZAMENIMO ULOGE, i pogledamo iz drugčije perspektive!

P.S Detalje o identitetima, zanimanjima ljudi koji su pomenuti, nisam navela ,nisu ni važni, kao ni detalje koji bi možda vratili uspomene u neka tamo žalosna vremena, a svakako to nije poenta ove priče!

Naslovan fotografija je pozajmljena, ali su ovo predeli koji oživljavaju ljudi koji su spremni da uz dobru volju grade i rade na mostovima budućnosti!

Dok je takvih ljudi ima nade za negovanje života u različitosti kao potrebi suštine.

Jelena S. Popović, jedna od ovih običnih ljudi sa margine, koji su ,nadam se, ipak većina..

Autor: Jelena S. Popović – nezaposlena novinarka

Povezani članci

Povezano
Close
Back to top button