Marička bitka

U bici na reci Marici, kod Črnomena, 26. septembra Turci su porazili srpsku vojsku braće Mrnjavčević, kralja Vukašina i despota Uglješe, koji su u boju poginuli. To je bila jedna od presudnih bitaka u turskom pohodu na Balkan.

Marička bitka odigrala se. između snaga Osmanskog carstva pod vođstvom rumelijskog beglerbega Lala-Šahina i srpskih snaga koje su brojale oko 60.000 ljudi. Srpsku vojsku predvodili su kralj Vukašin i njegov brat despot Jovan Uglješa i obojica su poginuli.

Pojedini istoričari navode 1367. ili čak i 1363. za godinu bitke, ali svi zajedno tvrde da se bitka odigrala kod Černomena, danas grčki Ormenio u oblasti Evros, na polju koje Turci navodno dan danas zovu Sirf sindigi, pogiblje Srba.

Vukašina nasleđuje njegov sin Marko, poznatiji kao Marko Kraljević, ali ne uspeva da održi srpske zemlje i nedugo posle bitke postaje turski vazal.

Ova bitka predstavlja početak osmanlijskih osvajanja teritorija kojima je vladao srpski car Dušan.

Najstariji srpski izvor, „Zapis monaha Isaije“ kao povod za početak sukoba između Srba i Turaka navodi nameru despota Uglješe, da zajedno sa svojim bratom kraljem Vukašinom istera Turke iz Makedonije (tj. Romanije ili po sadašnjem Trakije).

Zasigurno se zna da su na srpskoj strani pored vojske Despota Uglješe učestvovale i snage kralja Vukašina. Sporno pitanje je da li su i koji srpski velikaši takođe učestvovali u pohodu na Turke.

Turski izvori navode da su pored despota, kralja i „kraljevih nevernika“ u bici učestvovali vojvode i vlastela Bosne, Ugarske i Vlaške. Grčki pisac iz XV veka, Laonik Halkokondil pominje samo Uglješu i Vukašina dok se u zapisima monaha Isaije kaže da je Uglješa digao „sve srpske i grčke vojnike i brata svojega Vukašina kralja“ kao i „mnoge druge velmože,… negde do šestideset tisušt izabrani vojski“.

Prema Stojanu Novakoviću, „srpske velmože“ koji su se pridružili Uglješi i Vukašinu najverovatnije su bili Dejanovići i vojvoda Bogdan. Severna srpska vlastela u ovom boju nije učestvovala. Balšići, koji su bili u dobrim odnosima sa Vukašinom najverovatnije nisu učestvovali u bici jer su ubrzo nakon poraza srpskih snaga oteli Prizren od Vukašinovog sina; Nikola Altomanović takođe nije mogao da učestvuju u bici jer je bio u ratu sa Vukašinom; Lazar i Brankovići nisu imali interesa da učestvuju u bici i na taj način učvrste Vukašinov položaj kao kralja i naslednika caru Urošu čiju su vlast, makar i formalno, još uvek poštovali.

Na osnovu raspoloživih izvora može se zaključiti da su srpsku vojsku dale srpske zemlje oko Šar-planine, kao i sve južne srpske zemlje oko Vardara i Strume, zajedno sa grčkim krajevima južne Makedonije (među Vardarom i Strumom), Drame, Mosinopolja i Vodena. U bitci je skoro sigurno učestvovao bugarsko-srpski plemić Aleksandar Komnin Asen, oblasni gospodar Valone sa svojom vojskom.

Turske snage kojima je zapovedao rumelijski beglerbeg Lala-Šahin bile su četiri puta slabije od srpskih i uglavnom su se svodile na posadu utvrđenog grada Drinopolja. Halkokondil čak navodi da su snage sa kojima je Lala-Šahin napao srpsku vojsku brojale jedva 800 ljudi.

Na osnovu izvora koje smo naveli može se zaključiti da je u Maričkoj bici učestvovala hrišćanska koalicija sastavljena od Srba, Ugara i Vlaha. Takođe, u engleskoj literaturi se navodi da je u bici sa srpske strane učestvovala koalicija sastavljena od Srba, Bugara i Grka.

U prvom primeru korišćeni su uglavnom turski izvori. Stoga nije čudno što se u njima navodi da su se na srpskoj strani nalazili velikaši i iz Ugarske, Bosne i Vlaške. Na ovaj način turski istoričari su želeli da uveličaju značaj pobede koja je predstavljala trijumf islama nad hrišćanstvom oličenim u predstavnicima svih većih hrišćanskih država na Balkanu.

U drugom primeru pogrešno je navedeno da su grčke snage takođe učestvovale u ovoj bici. Međutim, u pitanju su snage Uglješe i Vukašina i drugih srpskih velikaša čija se državna teritorija protezala i na grčke zemlje (uključujući i oblast Makedoniju kao deo Grčke). Pravi Grci, tj. tadašnja Vizantijska država ni na koji način nije pomogla Uglješu i Vukašina već je iskoristila srpski poraz da proširi svoju teritoriju.

Što se Bugara tiče, oni se ne spominju ni u jednom od istorijskih izvora koje je koristio Stojan Novaković.

Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste da su u Maričkoj bici učestvovale srpske snage sastavljene od vojske Uglješe i Vukašina i nekih srpskih velikaša. Ukoliko su u bici učestvovale i snage neke od prethodno navedenih država, onda su one bile toliko zanemarljive da tadašnji istorijski izvori nisu smatrali za potrebno da ih posebno navedu.

Povezani članci

Back to top button