Petar Prvi Karađorđević

Srpski kralj Petar Prvi Karađorđević, kralj Srbije od 1903. do 1918. i potom do smrti, umro je 16. avgusta 1921. godine.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, za vreme njegove vladavine doživela je razvoj parlamentarne demokratije, ubrzani privredni razst, kulturni napredak i slobodu štampe.

Tokom vladavine „Njegovog veličanstva svetog starca“, kako su ga nazivali u Francuskoj, ojačane su političke i kulturne veze s južnoslovenskim narodima, a pod njegovim žezlom Srbija je bila Pijemont slobode, ideal ustavnog uređenja i žarište napretka u tom delu Evrope.

 Posle zbacivanja sa prestola 1858. njegovog oca kneza Aleksandra Karađorđevića, živio je u inostranstvu i završio je Vojnu akademiju u Sen Siru i višu Vojnu akademiju u Mecu. Učestovao je kao dobrovoljac u Legiji stranaca u francusko-pruskom ratu 1870. i 1871, kad je za izuzetnu hrabrost odlikovan Ordenom Legije časti, postavši jedini evropski vladalac koji je to odličje zaslužio na bojnom polju.

Pod imenom Petar Mrkonjić, u bosanskohercegovačkom ustanku protiv Turaka komandovao je 1875. i 1876. jednim ustaničkim odredom.

 Posle ubistva kralja Aleksandra Obrenovića Skupština Srbije ga je 15. juna 1903. izabrala za kralja. U narodu – koji ga je najčešće nazivao „čika Pera“ – uživao je ogromno poštovanje zbog izuzetnog poštenja i krajnje skromnog načina života.

 U balkanskim ratovima je kao vrhovni komandant predvodio do pobede srpsku vojsku, a sa vlasti se povukao 1914. u korist sina Aleksandra koji je u njegovo ime vladao kao regent.

 U Prvom svetskom ratu 1915. je sa srpskom vojskom prošao njenu golgotu tokom povlačenja preko Albanije. Preveo je na srpski spis „O slobodi“ engleskog filozofa Džona Stjuarta Mila.

Povezani članci

Back to top button