Stojanovići iz Bosca: Bogatstvo su deca i zdravlje

Porodica Zorana i Nataše Stojanović iz Bosca kod Kosovske Kamenice najbrojnija je u selu. Pod jednim krovom živi 11 članova.

Sedmoro dece, roditelji i stric Blaško. Da nije bolesne trogodišnje Nataše, kod koje su lekari dijagnostikivali nekoliko oboljenja, Stojanovići bi, za sve kojima su deca merna jedinica za sreću, bili najsrećnija i najbogatija porodica.

Jelena (17), Maja (13), Ana (11), Ivana (10), Milica (7), Kristina (5), Nataša (3) i jednogodišnji Miloš, koji nije prohodao te zbog toga ne izbija majci iz naručja, najveće su bogatstvo Stojanovića.

Trogodišnja Nataša ne hoda i ne govori, a njena majka priča da su joj lekari utvrdili neku izraslinu na mozgu. Devojčica je, saznajemo, povređena tokom porođaja. Kaže da su je više puta vodili do Niša te da su na početku lekari preporučivali da dete nosi ortopedske kaiševe, kako bi se joj se ispravili vrat i kičma, ali da su kasnije odustali od toga.

Na rasklopljenom trosedu leži bolesna Nataša čekajući da je neko uzme u naručje. Majka, po kojoj je devojčica dobila ime, spusta na pod malenog Miloša, rukom rasteruje roj muva koje bezdušno kidišu na dete i uzima je u naručje. Osetivši njenu blizinu devojčica se meškolji, ispuštajući čudan krik kao da bi htela da izgovori majčino ime. Očiju punih suza, Nataša nam saopštava da joj je potrebna hrana za dete.

„Ona jede samo kašice, nemamo više pare da joj kupujemo hranu“, priča kroz plač.

Porodica Stojanović živi u kući koja je sagrađena sredstvima Vlade Republike Srbije 2001. godine. Za ovu i još desetak srpskih porodica, koje su bežeći od albanskog zuluma iz zaseoka Ferićaja spas potražile u Boscu, sagrađene su tipske kuće u kojima danas žive.

Jedini prihodi koji pristižu ovoj mnogočlanoj porodicu jesu socijala i dečiji dodatak. Pred kućom se suši vrganj, razastret na kartonu i narezan na kriške. Berba i prodaja pečuraka je prilika da se zaradi koji dinar više. U kući fali nameštaj i pokućstvo, a Nataša kaže da joj je to najmanje važno.

„Ništa ne mi treba samo dete da mi bude dobro, da mi ozdravi, ne mi treba ništa, nemoj da dočeka niko ovako kao moja ćerka, sa Boga nisam se tepala nemoj da dočeka niko…“, priča kroz plač majka.

Malom Milošu je sve potaman, samo kad je u majčinom naručju, ne smeta mu ni to što nema garderobe za njega i što nosi stvari koje su sestre prerasle. Muška dečija odeća Stojanovićima predstavlja luksuz koji ne mogu da priušte.

Sa pomešanim utiskom gorčine i tuge i osećajem čudne težine u grudima odlazimo iz Novog naselja, kako lokalni Srbi nazivaju deo sela u kome žive njihovi interno raseljeni zemljaci.

Dok se spuštamo put sela u retrovizoru gledamo odraz veselih dečiji lica i ručica koje nam mašu.

One ne umeju da se raduju kompjuteru jer ga nikad nisu ni videle, ali i te kako znaju da se obraduju punom tanjiru tople čorbe koji dobijaju iz Narodne kuhinje „Majka devet Jugovića“ i po kojoj iznošenoj stvarčici, pročitanoj slikovnici ili običnoj plastičnoj igrački.

Ivan Miljković

Povezani članci

Back to top button