Sveti Vid, a mi, prstom u oko…

Vrhovni stručnjak ponovo u sedlu, mnogo je obolelih i zaraženih, više niko normalan zapravo ni ne zna o čemu je reč, ko šta skriva i iz kojih pobuda. Ako uopšte i ima normalnih.

Ministar vojni kome je mandat, kao i celokupnoj srpskoj Vladi, istekao još 3. juna, pozitivan, predsednica Skupštine Republike Srbije (gle čuda, isto sa isteklim mandataom), takođe pozitivna na Kovid-19  i još jedan zvaničnik, saopšteno nam je zvanično.

„Srpska majka“ i njen prvorođeni, takođe bejahu onomad pozitivni, valjda, bez posledica, i oporavili se, kao, uostalom, prethodno i Džordž, suprotno od Golijata i onomad, opet  spisateljica što prepričavaše nam biografiju prosvetarke koja je napravila lomaču ispred Skupštine Republike Srbije od nekih svojih diploma, sertifikata i licenci. Neće me čuditi da isto bude i sa svim ovim učesnicima naveliko poznatog korona partija posle najveće izborne pobede u istoriji čovečanstva.

Najbolji teniser sveta, opet, na udaru mrzitelja svih boja i nacija. Prvi put prozvaše ga Novaks i ismevaše njegova znanja, obrazovanje, stavove. Vrhovni stručnjak obrati mu se sa „majstore“, nešto potom, mada ga je prvi put „branio“, poznati dramski pisac koji je na velika vrata u prvoj polovini 2000. na srpsku pozorišnu scenu i u umetnost uveo fašizam, oslovi ga sa „diko naša“ i obavesti da je ovde, valjda, diktatura.

Tako, nastade Đokovid – 19.

Ma, kompleksaši mogu jedino da ga mrze, jer prst u oko zlu, samo to kod njih i izaziva. Novak Đoković je jedini čovek u Srbiji koji pošteno živi od – reketa.

Deca širom Srbije dobila su ocene, đačke knjižice i svedočanstva, za prethodnu školsku godinu, od učitelja i nastavnika sa kojima su delila neko vreme, sve do druge polovine marta 2020. Za sledeću školsku godinu, od septembra, videćemo da li će se i kako vratiti u škole i kako će biti sa prvačićima i predškolcima, valjda će neko i to domisliti. Prethodnog puta pogodili su kao prstom… Ne u oko.

Reprodukcija čuvene slike Uroša Predića iz 1919. sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog veka nalazila se na poklopcu bombonjere, sada ni ne znam kog proizvođača.

Moja pokojna baba, koja nije mogla imati više od nekoliko razreda osnovne škole, brižljivo je čuvala taj poklopac na polici iznad kreveta na kom sam spavala i svakog jutra kad se probudim prvo što bih ugledala bila je upravo ta slika. Tako sam vrlo rano saznala da je to Kosovka devojka koja vida rane Orloviću Pavlu posle Boja na Kosovu, a moja baba mi je čak često i pričala tu narodnu pesmu. Sećam se samo koliko je užasa, tuge i nelagode sve to skupa stvaralo u mojoj detinjoj duši i umu.

Moja baba pričala mi je takođe i priče o Ćosi.

To je bio pravi praznik jer su bile neverovatne, smešne i duhovite. Mnogo godina potom, pokušavala sam da od drugih bliskih starijih osoba u okruženju saznam da li ih i oni znaju jer ih nikada kasnije nisam srela kroz formalno obrazovanje koje nije otišlo u pravcu književnosti.

Elem, moje radosti kada sam, radeći sa decom pre desetak, petnaest godina, u njihovoj školskoj lektiri našla – priče o Ćosi!

A danas, posle podne, oko 5 sati, na putu do prodavnice, čuh trubače dok sam hodala ulicom. U beogradskom predgrađu, selu, kako volim da kažem, sa košarkaškog terena preko puta poznatog sada stranog trgovinskog lanca, ori se „Mesečina“, uz trubače.

Mali maturanti proslavljaju završetak osnovne škole. U mahom crnim ili teksas šortsevima, sa belim majicama kratkih rukava koje su iscrtane potpisima i dečjim porukama, olovkama i flomasterima, držeći dve srpske zastave, deca rođena uglavnom 2005. pevaju „Mesečinu“.

Trubači su njihovi vršnjaci, pripadnici naroda za koji Srbi veruju da ih jedini mogu spasiti od – 5 G mreže. Ne prave „selfije“, nema roditelja niti nastavnika, nema alkohola niti divljanja. Bez maski i distanciranja. Devojčurak kojeg pitam da li su maturanti obližnje osnovne škole i poželim joj sreću kada mi potvrdi, kaže: „Da, mi smo ovde, a druga škola tamo“, pokazujući mi raštrkanu decu na onome što bi trebalo da budu tribine, koje je, cenim, bar upola manje.

Otrča kod svoje grupice i nastavlja sa njima da peva. Čitava generacija osmaka, na pola košarkaškog terena. Ječe trube, odzvanja naselje. Druga škola, iz koje je mnogo manje dece, smatra se elitnom, boljom u selu. Još jedna lokalna podela na koju nije bila imuna ni moja generacija, negde u Šumadiji, osamdesetih, prošloga veka, u mestu gde sam završila osnovnu školu.

Već za pola sata, kada sam se vraćala iz nabavke, sretoh male maturante, odlaze polako kućama, odlaze u veliki život.

Danas je dan za koji se u srpskoj i svetskoj istoriji vezuje niz važnih događaja, od Kosovskog boja i Sarajevskog atentata, preko Vidovdanskog ustava, do čuvenog govora na Gazimestanu i njegove „isporuke“ u Hag. Od ovog Vidovdana 2020. – više se očekivalo, svi su izgledi, u svakom smislu.

Nisam ni pokušala da snimam ou decu. Nisam želela da narušim čar trenutka. Ni da objavljujem javno snimke (bilo čije) dece bez dozvole roditelja, iako su bila na javnom mestu. Možda nije krivično delo, ali svakako, nije neophodno, možda nije ni pristojno, nije lepo ukrasti im ono što su, očigledno, sami za sebe uradili.

Moraćete da mi verujete, kao svim onim medijima koji su objavili da je nestala trinaestogodišnja devojčica iz Kragujevca i da je nađena u Beogradu, zahvaljujući policiji i kamerama, uz objašnjenje da je pobegla od kuće kako bi polagala prijemni ispit za Matematičku gimnaziju, protivno volji roditelja.

Propustiše da kažu da je prijemni ispit za tu elitnu školu bio još pre skoro mesec dana, a danas je – Vidovdan.

Kasnije, odrastanjem, potisnula sam onaj loš osećaj u stomaku kao asocijaciju na repliku slike Uroša Predića iz 1919. Ali, ipak, ne u potpunosti. U odraslom čoveku neverovatno živo žive misli i osećanja malih ljudi.

Ne spozna to svako.

Današnja slika generacije osmaka koja je stala na manje od polovine košarkaškog terena, pevajući uz trube Mesečinu, sa srpskim zastavama, slika je Vidovdana 2020.

Ma koliko surova ili sirova bila, za mene je, kako god, slika – slobode. Slobode od roditeljskog i nastavničkog autoriteta, od slike stvarnosti koja se fabrikuje, od nametnute imitacije života kojoj smo besomučno izloženi. Slika koja govori više od hiljadu reči: ima nade.

Moja očekivanja su – nadmašena!

Piše: Katarina Kovačević, novinar iz Beograda

Povezani članci

Povezano
Close
Back to top button