Branko D. Dimeski kosovskom zavetu odan i u Norveškoj

Branko Dimović Dimeski rodno Gnjilane napustio je u leto 1999. u godinama kada je bilo najteže biti Srbin, ne samo o ovom gradu već i na čitavom Kosovu.

Navodi da se i dalje živo seća vremena kada su u gradu gorele gotovo sve srpske kuće, hapšeni i odvođeni ugledni domaćini. Srbi su masovno bežali pokušavajući da izvuku živu glavu. U atmosferi potpunog haosa i beznađa i Branko je odlučio da ode.

Danas je nastanjen u dalekoj Norveškoj i posvećen je pisanju, produkciji i dokumentaristici. Na Vidovdan 2022. ponovo se vratio u zavičaj kako bi zemljacima u Velikom Ropotovu nedaleko od njegovog rodnog grada, u društvu norveškog režisera Kjetila Palmikvistema, prikazao kraću verziju dokumentarnog filma „Logor Smrti U Karašjoku“.

Film donosi priču o Srbima zatočenim u nacističkim logorima tokom Drugog Svetskog rata u Norveškoj. Utiske o srdačnom dočeku u Velikom Ropotovi uspeli su da pokvare pripadnici kosovske policije koji su ekupu filma zaustavili na administrativnom prelazu „Bela Zemlja“ i bukvalno ih pretresli do gole kože. Producentu Branku Dimoviću Dimeskom policajac je fotografisao i oduzeo rokovnik sa imenima Srba zatečenih u norveškim logorima. U intervju za Riznicu Dimeski iznosi detalje u vezi sa dokumentarcem i priča o budućim planovima.

  • Kako je došlo do saradnje sa norveškim rediteljem Kjetilom Palmkuistem i Knutom Turasenim i kako se rodila ideja za dokumentarac o stradanju Srba u nacističkim logorima u Norveškoj u Drugom svetskom ratu?

Mojim dolaskom u Norvešku video sam da ima puno veza između srpskog i norveškog naroda. S obzirom na to da sam rođen na Kosovu i Metohiji, odan sam kosovskom zavetu, te sam smatrao da je vrlo važno otrgnuti od zaborava stradanje mog srpskog naroda. Najpre sam upoznao reditelja Kjetila Palmkuista a zatim i Knuta Flovika Thoresena, gde se i rodila ideja da ekranizujemo priču o stradanju srpskih logoraša za vreme Drugog svetskog rata u norveškim logorima.

Dimović u društvu Knuta Flovika Thoresena, bivšeg norveškog oficira u sastavu KFOR-a (foto: lična arhiva)

Uvek se vraćam zavičaju, duhom ga nikada nisam napustio.

  • Koliko je i za srpsku i norvešku stranu važno što je rasvetljen ovaj deo istorije?

Veoma važno. Prepuštanje zaboravu zločina koji se desio našem narodu predstavlja odobravanje istog. Dakle, mi nemamo pravo na to jer ne možemo očekivati da će se drugi narodi sećati našeg stradanja, ako mi isti zaboravljamo. Veliki broj Norvežana je, rizikujući svoje živote, pomagao našim stradalnicima deleći im hranu, obuću i lekove kako bi naši zarobljenici mogli da prežive. Smatram da bismo mi trebali da ukažemo veliko poštovanje njihovim podvizima.

Biografija

Branko Dimović Dimeski po zanimanju je pisac-producent. Član je Društva književnika Kosova i Metohije. Oženjen je Jelenom, otac trojice sinova: Darka, Andreja i Nikolaja. Među prvima se uključio u novopokrenuti časopis „Izvornik“ kao novinar, a kasnije i kao urednik sportske redakcije. Bavio se i humanitarnim radom kao član Udruženja Srba Kosovskog Pomoravlja (USKOP), ali i u okviru više internacionalnih organizacija. Organizovao je akcije pružanja pomoći Srbima iz svoga kraja. Objavio je knjigu duhovne poezije i proze „Ka nebu“ 2019. godine; „Pelagonijski vitez“ 2020.godine; „Zavičajni otisci“ 2021. Godine. Radove publikuje u časopisima za kulturu i zbivanja „Literarni Otisak“, „Stremljenja“. Ostvari se i na filmu a dokumentarac u kome Dimeski tumači lik lekara i danas se koristi u svim zdravstvnim institucijama u Norveškoj. Dobitnik je više nagrada. Najdraža mu je Plaketa za razvoj norveško-srpskog prijateljstva, kao i za odanost vojsci Srbije koju mu je dodelio komandant Kopnene vojske Republike Srbije general-potpukovnik Milosav Simović.

  • Kraća verzija filma prikazana je u Velikom Ropotovu u okviru Vidovdanskog programa, duža će doživeti premijeru na Festivalu u Nišu, u planu je i Beograd. Zbog čega je Vama bilo važno da se film prvo prikaže na Kosovu i Metohiji?

Mogućnost da prikažemo film u Velikom Ropotovu, Kosovskom Pomoravlju na Vidovdan, vrlo je značajan dogođaj za mene. Pre same projekcije imao sam priliku da u Prilepcu, mestu gde je rođen Sv. knez Lazar, provedem divne trenutke sa meštanima Kosovskog Pomoravlja, ali i gostima iz drugih krajeva Srbije, Republike Srpske. Nakon toga, posetio sam manastir Draganac, gde sam uvek dobrodošao i sa radošću dočekan od strane bratije. Posle svete liturgije prisustvovao sam trpezi ljubavi. Zatim, u večernjim satima, prikazana je kraća verzija filma „Logor Smrti u Karašjoku“ u osnovnoj školi u Velikom Ropotovu. Obratio sam se prisutnima i vrlo me je obradovala činjenica da sam podržan aplauzom i rečima podrške. To je zaista vetar u leđa mom daljem radu. Uvek se vraćam u moj zavičaj, koji duhovno nikada nisam napustio.

  • Da li ćete i u naredni projektima nastaviti da se bavite tematikom koja je u vezi sa ovim prostorima?

Prilikom rada na filmu ostvario sam kontakt sa mnogim potomcima, istoričarima, ali i institucijama, tako da je prikupljen obiman materijal koji ukazuje na neophodnost nastavka rada na novom filmu o stradanju srpskog naroda za vreme Drugog svetskog rata. Takođe, postoji i namera da se dođe i do ekranizacije priče o kulturi i identitetu Srba na Kosovu i Metohiji.

  • Čega se sećaš iz tih ratno – poratih vremena?

Gnjilane je  gorelo te 1999.godine. Posle povlačenja naše vojske i policije, mi, preostali Srbi u gradu, utočište nalazimo u crkvi Sv. Nikole. Toliko je godina prošlo a kao da je juče bilo. Na licima mojih Gnjilanaca, u porti crkve, mogao se videti strah i očaj. U razgovorima se jedino moglo čuti koga su teroristi ubili, silovali ili čija je kuća gorela. Sećam se, bio sam strašno zabrinut za porodicu. Tešili smo jedni druge i molili Boga da nas ukrepi milošću svojom.

  • Šta ti je posebno ostalo urezano u sećanju?
Dimeski u Gračanici ( foto: lična arhiva)

Tog sumornog jutra pre 23. godine krenuo do preostalih srpskih porodica kako bih doznao šta nam valja činiti. Pripadnici OVK bili su raspoređeni po čitavom gradu, zauzeli su sve važnije objekte i ustanove, vijorile su se zastave Albanije na gotovo svakoj zgradi.

Nekako neprimećen, stigao sam do doma porodice Serafimović.  Dočekao me je Dragan, ugledni domaćin u Gnjilanu. Ušao sam u dnevni boravak gde sam zatekao Sašu Stojanovića, glumca Narodnog pozorišta i mog kolegu iz sporta. Proveli smo mnogo godina na strunjačama trenirajući džudo. Nas trojica smo krenuli do crkve kako bismo sa sveštenikom dogovorili šta nam valja činiti. Mi, preostali Srbi, u tom trenutku nismo imali predstavnike. U porti crkve zatekli smo sveštenika Živka, vidno uznemirenog. Na pitanje šta se dešava, odgovorio je da su Albanci zauzeli Ćilimaru koja se nalazi uz samu crkvu. Prema nekim saznanjima, pripadnici OVK planirali su  da tu bude jedan od njihovih štabova, u crkvenom dvorištu, odnosno svetom jezgru sabiranja Srba i njihovog opstanka. Sveštenik je poneo tapiju i krenuli smo ka Ćilimari. Na ulazu smo zatekli američke vojnike koji su posredovali u razgovorima. Posle par sati uspeli smo da dokažemo da je Ćilimara u vlasništvu crkve Svetog Nikole u Gnjilanu. Tako je pripadnicima OVK koji su nam pritom i pretili onemogućeno zauzimanje ovog objekta. Danas posle 22 godine, srpska deca tu pohađaju nastavu na maternjem jeziku, a crkva Svetog Nikole je i dalje sveto mesto okupljanja i opstanka srpskog naroda. Međutim, ja više ne živim na istoj adresi. Posle pretnji upućenih od stane OVK da će nas sve pobiti, otišao sam iz rodnog grada.

  • Iako daleko od rodnog kraja, nikada niste prekidali vezu sa njim. Pišete i trudite se da norveškoj javnosti predstavite pravu sliku o svom narodu. Koliko je i da li je ta slika iskrivljena pod uticajem zapadnih medija i njihovim načinom izveštavanja o onome što se događalo kod nas?

Vezu sa mojim zavičajem i rodnim gradom nikada nisam prekidao. Kao dokaz ovoj činjenici su i moje dve knjige „Ka nebu“ i „Zavičajni otisci“, koje sam posvetio mom Gnjilanu i mom zavičaju. Slika o nama je devedesetih godina prilično iskrivljena na zapadu, međutim, danas je to mnogo drugačije. Trudim se da mojim prijateljima u Norveškoj stalno predstavljam naš narod i Srbiju na način na koji oni zaista jesu. Stoga sam u više navrata boravio u Srbiji sa mojim norveškim prijateljima, gde su imali mogućnost da se uvere u gostoprimljivost i dobrotu srpskog naroda. Došlo je do ostvarenja saradnje u različitim oblastima između dve zemlje i naroda, a krunu saradnje i dobrih veza predstavlja – realizacija filma.

I. Miljković

Povezani članci

Back to top button