Čudo

Čudo je poništilo vreme, zaustavilo planetu, izjednačilo i porazilo čovečanstvo. Pokazalo nam da smo nemoćni, potvrdilo da smo ništavni jedni bez drugih, bez žive reči, bez bliskosti, dobrote, ljubavi, humanosti….

O čudima propovedaju vernici, pišu novine, pripovedaju bajke. Čuda gledamo u filmovima, čitamo u knjigama. Čujemo pokatkad da se tamo nekome desilo neko čudo. Nama se čini da ga nikada nismo doživeli, nismo ga na putu sreli, nismo dodirnuli. A onda nam se odjednom dogodilo.

Čudo nije stiglo iznenada, ali nas je iznenadilo. Nismo ga želeli, a došlo je kao nezvani gost. Nismo ga ni upoznali, a već nas je pokorilo. Ne ono nama, mi smo se njemu morali prilagoditi. Zatvorili smo vrata, otvorili virtuelne prozore. Preko njih radimo, pišemo, rešavamo, razgovaramo, tešimo se,  družimo, smejemo, nadajući se da će čudo otići.

Pratimo ga danima. Sanjamo noćima. Računamo brojkama. Krijemo se maskama. Tragamo za uzrocima. Osećamo ga za petama. Pokušavamo da mu umaknemo, a ono je još uvek među nama.  

Čudo je poništilo vreme, zaustavilo planetu, izjednačilo i porazilo čovečanstvo. Pokazalo nam da smo nemoćni, potvrdilo da smo ništavni jedni bez drugih, bez žive reči, bez bliskosti, dobrote, ljubavi, humanosti….

Ali nas uči da porodicu treba češće okupiti, a ne bez nje živeti,  da starijima i bolesnima treba pomoći, decu voleti i hrabriti, prijatelje pozvati, ljubimce pomaziti, lutalice nahraniti…

Pokazalo nam je da je uz prirodu, a ne bez nje, lepše živeti, da je lekovito u njoj boraviti, malo zastati, cvrkute ptica čuti, da je draže šaputanje cveća iz sopstvenog, a ne iz tuđeg dvorišta oslušnuti, da je zdravije čistiji vazduh disati i mirise iz domaće kuhinje, a ne sa uličnih kioska osetiti.

Mene je uverilo u moć umetnosti. I omogućilo mi da na njenim krilima preletim celu planetu, da zavirim u čuvene svetske muzeje, posetim najpoznatije baletske i operske kuće, prošetam kroz najznačajnije galerije, stignem do dalekih arheoloških lokaliteta, pogledam pozorišne predstave i filmove, putujem uz fotografije i putopise, dalo mi više vremena da opušteno uživam uz knjige i koncerte…

Spoznah da se i uz umetnost lepo putuje. I shvatih da mi se događa čudo. Shvatih i da ga želim živeti.

Život je čudo!

Piše: Prof Srpske književnosti i jezika Marija Karadžić

Povezani članci

Back to top button