Gavrilo Kujundžić: Pesmom pronosi istinu o Kosovu i Metohiji

Gavrilo Kujundžić, nastavniku muzike, autor i kompozitor kultnih pesama ali i svojevrsnih himni Orahovcu, Velikoj Hoči, Prizrenu, Kosovskim Božurima, Metohiji, govori za Riznicu.   

U mesecima iza nas sa Televizije ili sa društvenih mreža dolazile su vesti o dešavanjima u vezi sa koronavirusom. Zabrane okupljanja, kretanja i druženja zaustavila su mnoga slavlja, promocije, koncerte. Jedini susreti sa prijateljima, kolegama s posla, rodbinom bili su susreti na daljinu. Tako su se slavili i rođendani.

Umesto da sa svojim nastavnikom Gavrilom Kujundžićem, jednim od osnivača ansambla dece sa Kosova i Metohije ,,Kosovski božuri“, proslave rođendan u nekom restoranu ili u njegovom domu, članovi ovog pevačkog društva, ali i brojni prijatelji, rođendanske čestitke sabrane u polučasovnom video snimku objavili su na jutjub kanalu.

Gavrilo, usamljen u svom domu u Orahovcu, mogao je od sreće i zahvalnosti samo da plače. Kako i ne bi, kad mi toliko ljubavi stiže sa svih strana, a on, zbog slabog zdravstvenog stanja, iz kuće ne sme nikuda.

Napunio je 66 godina 22. maja u svom zavičaju, kojeg je pesmom opevao i proslavio širom otadžbine i rasejanja. Tromesečna izolacija mu je teško pala. Ranije bi u samoći pisao i komponovao pesme, a sad nije imao inspiraciju ni za jednu.     

„Za nas je ovo bila izolacija u izolaciji. Mi smo se na mnoge stvari navikli, ali ova izolacija mi je teže pala od samog rata. Nisam napisao ništa. Ovo sa ovim virusom nije inspiracija. Zatvorene granice i prelazi, ne možeš iz kuće i ne možeš nikog da vidiš, sem preko tih društvenih mreža. Ja sam teško prihvatio da sa prijateljima, drugarima, rodbinom komuniciram samo preko interneta. Zar je to druženje i ljubav među ljudima? Nije to! Čak i harmoniku ne mogu da sviram kad me niko ne sluša. Tako da nisam pisao ništa novo. Samo sam obnovio jednu pesmu koju sam ranije napisao, tj. na molbu mojih „Kosovskih božura“ napisao sam muziku za pesmu nastalu u vreme kada je KFOR došao u Orahovac, juna 1999.godine.

Sećam se, probudio sam se jednog jutra, bilo je lepo vreme, zraci sunca su padali na traktor parkiran u dvorištu, a ja razmišljam, vinogradi neobrađeni, pusto sve. I  napišem pesmu:

Mene svakog jutra budi sunce iznad lepe Šare 

i daje mi nadu da se moje želje sve ostvare:

da vinograd svoj obradim,

da u bašti sad zasadim,

da mi vino dobro bude,

 da dočekam dobre ljude.

S druge strane gde zalazi izvila se kao zmija,

iskezila oštre zube prema meni Prokletija.

Proklela mi vinograde,

 pa mi pusto sve ostade,

a od vina i mezeta ostade mi samo seta.“

 „I posle dvadeset godina se ništa nije promenilo, samo su ti stihovi  dobili note“, priča Gavrilo.

Jedino uz te note zasvirao je par puta, da se javi Božurima, a ostalih dana je ćutao. I zaista, rat ga je naterao da napiše najlepše i najjače pesme o Kosovu i Metohiji, da ih komponuje i da ih zvucima harmonike prenosi od kraja na kraj sveta, a korona ni jednu.

U svet muzike je ušao u ranom detinjstvu kada je  upisao Nižu muzičku školu,, Vuk Karadžić“, Odsek za harmoniku, kod profesora Aleksandra Grkovića u Orahovcu. Ljubav prema harmonici ga je povela tada i  nije ga napuštala do današnjeg dana. Posle osnovne upisao je Srednju muzičku školu u Prizrenu, gde je prvi put u  pripremi za maturu počeo sam da piše i komponuje. Od osnove preuzete iz stare prizrenske pesme ,,Razgranala grana jorgovana,, nastala je Gavrina prva pesma ,,Prizrenska noć,, posvećena Prizrenu, gradu cara Dušana, Bistrici, Šadrvanu, mladalačkim željama u gimnazijskim danima provedenim u njemu.

Prerađenu verziju te pesme je kasnije snimio Ranko Šemić u studiju  RTV Beograd, a sa obnovom Prizrenske bogoslovije 2011.godine o. Ilarion je pesmu preradio u Himnu Prizrenske bogoslovije.

U vreme nastanka „Prizrenske noći“ Gavrilo se priključio orkestru Braće Karić. Svirali su u hotelu Metohija u Peći, i nijedan praznik na Kosovu i Metohiji nije mogao da prođe bez njih.

Sa Karićima je svirao od 1974. do 1979. god. kada je otišao u vojsku u Sarajevo. Uključio se u vojnički orkestar i napisao i komponovao pesmu ,,Jugoslavija na Balkanu,,.

U sećanju mu je ostalo gostovanje u jednoj TV emisiji u okviru priprema za olimpijske igre u Sarajevu, kada je najmanje 30 poziva gledalaca bilo sa molbom da se ponovo izvede njegova pesma. Posle vojske, zbog nemogućnosti da u rodnom mestu nađe posao zaposlio se u Rožaju u SIZ- u za kulturu. Tamo je radio sa decom u horu i folkloru dve godine. Ali, Orahovac ga je vukao nazad pa se vratio i osnovao svoj orkestar koji je svirao na veseljima u Orahovcu, Prizrenu, Đakovici.  U tom lepom periodu života Gavrilo se oženio i dobio dvoje dece ćerku Aleksandru i sina Nemanju.

Iako mu je harmonika i pesma bila sastavni deo života, Gavrila je šira publika upoznala posle 2005.godine, kada je sa dramskom umetnicom Ivanom Žigon osnovao ansambl dece sa Kosova i Metohije ,, Kosovski božuri“. Tada je već imao par pesama bez kojih se ni jedan koncert, kasnije, nije mogao zamisliti.  Pesmom  je približio priču o Orahovcu, deci, ljudima, svetinjama, Kosovu i Metohiji, stradanjima, ljubavi i bolu. O nastanku nekih pesama koje se danas pevaju jednoglasno na Marakani kao i na humanitarnim koncertima, Gavrilo je govorio za Riznicu.

Gavrilo, danas se najčešće peva Vaša pesma ,,Orahovcu bašto rajska“. Da započnemo ovaj naš razgovor pričom o nastanku te pesme.

Pesma „Orahovcu bašto rajska“ opisuje  neka srećna vremena, kada je i nastala. Nju sam posvetio Orahovcu i moj prijatelj,  Mladen Stojanović, je tako lepo pevao da ga je bila milina slušati. Pesma, muzika, i njegova volja za životom su me i inspirisale da napišem tu pesmu. Danas, je pevaju mnogi širom sveta, peva je cela Marakana, ali Mladena nema među živima. Čim je otišao iz Orahovca,u kojem je ostalo zgarište njegovog doma, njegovo srce je prepuklo od tuge. A pesma u kojoj je oslikan Orahovac od sunca koje je nad njim sijalo, preko zrenja najlepšeg grožđa, vina koje je teklo kao reka i kamena uklesanog u kaldrmu, do stanovnika i njihovog gostoprimstva, ostao je samo u pesmi. Čak i snimci pesme u izvođenju Živorada Mladenovića u RTV Prištine su uništeni 1998.god.“

Vaša pesma ,,Đenerale“ je nastala prilikom napada na Orahovac 1998.godine. Ispričajte nam kako ste nju napisali?

Da. Pesma „Đenerale“ je nastale 1998.godine kada je Orahovac napala tzv. OVK i u tom napadu je prva žrtva bio moj sestrić Aleksandar Majmarević, Acko. Ubili su ga snajperski hici stigli sa obližnjeg brda. To su bili dani strave i užasa. Nismo verovali da ćemo preživeti. I posle nekoliko dana, na putu do kuće moje sestre Veske, ispred same crkve, ugledao sam policijki BOV. Ispred njega je stajao Veljko Radenović, komandir specijalne jedinice policije koja je posle mnogo muke ušla u Orahovac.  Veljkova pojava ispred crkve u Orahovcu, značila je slobodu i spas za nas. U trenu, dok sam mu prilazio, da ga zagrlim, u glavi sam već sastavio prve stihove i nekako me taj događaj i njegovo ime podsetilo na slavnog junake iz srpske prošlosti hajduk Veljka. Iako sam znao da nije đeneral, ja sam ga u pesmi tako nazvao jer za nas u Orahovcu on je to bio. Cela pesma ,,Đenerale,,  zahvalnost Veljku i njegovim ljudima, oslobodiocima Orahovca je nastala za samo dva dana.

U refrenu pesme se zahvaljujete njegovoj majci što je rodila junaka? Jeste li poznavali njegovu majku?

Nisam je poznavao kad sam pesmu napisao i komponovao, ali sam je posle par meseci upoznao. Išao sam u Peć na četrdesetodnevni pomen jednom mom drugu. Posle groblja, do autobuske stanice, odakle sam se autobusom vratio za Orahovac, vozio me svojim autom brat pokojnog druga. Sa nama je u autu bila i jedna starija žena. Kad sam na njeno pitanje odakle sam, rekao da sam iz Orahovca, ona me upitala da li poznajem njenog sina Veljka Radenovića. Istog trena sam se okrenuo ka njoj, odgovorio joj da ga poznajem i to toliko dobro, da sam mu napisao pesmu.

 – Hoćete li da Vam je izrecitujem? – upitao sam je, jer nisam mogao da pevam zbog žalosti za umrlim drugom.

 – Hoću – rekla je tiho, i sa prvim stihovima koje sam izgovarao okrenuvši se ka njoj, potekle su joj suze.

Na kraju pesme, smo plakali i ja i ona. I  ne znam, da li sam ja bio ponosniji što sam upoznao majku našega junaka, ili ona koja je doživela da se o njenom sinu pišu pesme. Znam samo da mi je taj trenutak ostao urezan u pamćenju za sva vremena.

Veljko je bio gost na jednom od mnogih vaših koncerata na Marakani.

Da. na insistiranje organizatora humanitarnih koncerta, nekoliko momaka iz Fondacije Delije, ja sam Veljka pozvao da dođe na koncert. Obradovao se pozivu, ali je došao posle višesatnog nagovaranja. Od našeg poslednjeg susreta, Veljku je dijabetes uznapredovao i morali su da mu odseku nogu. Sa štakom se pojavio na bini, usred Marakane, a publika je jednoglasno pevala pesmu „Đenerale“. Bio je srećan, a ujedno i tužan, jer kao đeneral nije mogao da ide do kraja, već je u mnogim bitkama, u kojima je pobeda bila izvesna, morao da se povlači. Takva su bila naređenja.

Ubrzo potom se i upokojio?

Jeste, saznali smo da se upokojio. Sahrana je bila skromna, porodična, bez državnih počasti. Ali ono što je meni posebno drago, je fotografija koju sam posle dobio od njegovog sina Vukašina. Na njoj je bila nadgrobna ploča na Veljkovom grobu, na kojoj je ispisana cela moja pesma.

To je dokaz da je đeneral Veljko nastavio da živi kroz pesmu, kao i njegov imenjak sa početka 19.veka.

Srećan sam zbog toga jer sam ga sačuvao u pesmi, koja više nije moja već narodna. Baš mi je jednom prilikom Ivana Žigon rekla: – Znaš Gavrilo, bile su pesme predkosovskog, kosovskog i pokosovskog ciklusa. A ti si stvorio jedan novi ciklus pesama koji najbolje opeva ovo novo vreme!“

Sloboda koju je Veljkova jedinica donela Orahovcu, nije dugo trajala…

Nažalost. Usledila je teška 1999.godina. Evo baš ovih dana se navršava 21 godina. Pretpreli smo bombardovanje, a potom i odlazak naše vojske i policije sa Kosova i Metohije. Veliki broj naših ljudi je otišao za njima, a mi u Orahovcu smo ostali sabijeni u jednoj ulici oko crkve, bez slobode kretanja. Počeli su pretresi kuća i nas do gole kože, uveli su nam konvoje, kretali smo se pod pratnjom tenkova. Grozan osećaj, muka, trpiš, ne možeš ništa, ja ne znam kako smo ostali svi normalni. Kidnapovali su mi zeta, muža moje sestre Veske, koja je već 1998. izgubila sina Aleksandra. I pesme koje sam tada pisao, pa i sve do današnjeg dana su drugačije.

U tom periodu ste počeli da radite u školama kao nastavnik muzičke kulture?

Počeo sam da predajem muzičko vaspitanje u školama u Orahovcu i Velikoj Hoči. Na posao u Veliku Hoču sam išao uz pratnju, jer smo tada prolazili dva kontrolna punkta KFOR-a. Ali rad sa decom me obnavljao, činio da se radujem životu.

Tad nastaje Vaša pesma Dečji prkos.

Bio je to moj radni dan u Velikoj Hoči… idem na čas, deca me gledaju uplašeno, pričaju kako su im te noći padale granate u dvorište i na kuće. Granatirana je Velika Hoča iz susednog albanskog sela Brestovca. Suze su mi išle niz lice slušajući tu decu, i sećam se, u sebi sam ponavljao pitanje ,,šta su ova deca kriva? Sećam se, da je jedna devojčica ustala i uzviknula:

– Šta vam je, šta nam mogu? Ništa nam ne mogu, mi imamo trinaest crkava u selu, one nas čuvaju!

I ja sam za nepun čas napisao tekst pesme Dečji prkos o deci koja žele da lete do nebeskih visina, al ne kao američki avioni, već da osvajaju prostranstva za nova drugarstva. Tu pesmu su deca pevala na svakoj školskoj priredbi, a kasnije i Kosovski božuri je izvodili širom sveta na koncertima. Istovremeno je nastala pesma ,,Velika Hoča,,

To je bio moj način da se zahvalim svetinjama – crkvama u Velikoj Hoči, jer one su zadržale narod da ostane ovde ali i zaštitile da u granatiranju ne bude ljudskih žrtava. U pesmu sam uneo i Dečansku Vinicu, Kulu Lazara Kujundžića kao i bele vile koje se trećeg dana Vaskrsa ovde uzdižu do neba kroz običaj održavan vekovima. I na kraju sam poželeo da na ovoj svetoj zemlji nevere nikada ne bude.

Ispričajte nam kako su nastali ,, Kosovski božuri“  ansaml dece sa kojima ste prošli svet?

Godine 2005. januara meseca, nastavnica engleskog iz škole u Velikoj Hoči Jovana Baljošević i ja smo na poziv monahinje Stefanije iz manastira Nikšićka Župa u Crnoj Gori poveli dvadesetoro dece iz Orahovca i Velike Hoče da nastupaju na Svetosavskoj akademiji u Nikšiću i Podgorici. Primio nas je mitropolit Amfilohije i na koncertu u kripti hrama Hrista Spasitelja, koji tada još nije bio završen, nadenuo ime našem horu ,, Kosovski božuri,,

Samo mesec dana kasnije na predlog glumice Ivane Žigon odabrao sam petoro dece i to četiri devojčice iz Velike Hoče (Leposavu, Jelenu, Draganu i Maju) i jednog dečaka iz Orahovca (Jovana) koji su se priključili grupi od 15. dece iz ostalih srpskih sredina na Kosmetu koje je Ivana izabrala i formirali smo ansambl ,,Kosovski božuri,,.

Taj ansambl je počeo da pronosi muku srpskoga naroda po svetu.

Prvi veliki nastup pod nazivom ,,Moje detinjstvo“ održali smo u Narodnom pozorištu u Beogradu 17. marta 2005. godine, a u publici su, između ostalih, bili bleženopočivši Patrijarh srpski G. Pavle i predsednik Vojislav Koštunica. Deca su na pravi način uz pesmu, muziku i igru prikazala svoj život i sve je doživelo veliki uspeh. Usledila su stalna putovanja i nastupi.

Posle Srbije najviše koncerata ste imali u Rusiji.

U Rusiju smo išli 18 puta. To je organizovala Ivana sa Društvom srpsko-ruskog prijateljstva. Ona je i pripremala programe u kombinaciji srpskog i ruskog jezika. U Belorusiji smo 2005. g. učestvovali na festivalu ,,Zlatni vitez“ i osvojili ,,Zlatnog viteza,,  Nastupali smo u Minsku, na Kavkazu, bili gosti u Pjatigorsku. Bili smo gosti i kod patrijarha moskovskog Alekseja II., posetili mnoge manastire i sveta mesta. Ja sam kasnije napisao pesmu ,,Rusija moja ljubimaja“ i posvetio Rusiji koja nas je uvek srdačno dočekivala.

Nastupali smo i u Francuskoj, Nemačkoj, Austriji, Rumuniji, Americi, Švajcarskoj, imali smo delove nastupa na ruskom i engleskom jeziku da bi nas i drugi razumeli. Ta putovanja i nastupi su me inspirisali da napišem i komponujem pesmu ,,Kosovski božuri,,.

Održali smo više stotina koncerata širom Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Rusije, Belorusije, Francuske, sreli mnoge poznate ličnosti od Petera Handkea do Nikite Mihalkova.

U Rusiji ste dobijali i nagrade i priznanja, da li je neko priznanje uručeno Vama lično?

Lično sam dobio Zahvalnicu i Srce Društva srpsko – ruskog prijateljstva i ta Zahvalnica mi puno znači.

I ako ste sa Kosovskim božurima prošli svet, niste prestajali da radite i sa ostalom decom iz Orahovca i Velike Hoče.

Posle svakog nastupa sam se vraćao školi, nastavi, radu sa decom. I to me ispunjavalo sve do odlaska u penziju. Ovde su sva deca talentovana za pesmu i uz moju harmoniku za čas nauče da pevaju. Osnovao sam i ,,Metohijske žubore“, koje su činila deca iz škole u Velikoj Hoči.  I sa njima sam imao nastupe u mnogim mestima širom zemlje i sveta. Božuri su procvetali pesmom, a žubori zažuborili i mnogi su preko naše pesme čuli istinu o stradanju našeg naroda na Kosovu i Metohiji.

Nastupali ste i na festivalu ,,Cvrkuti sa Ibra“ u Kosovskoj Mitrovici i osvajali nagrade.

,,Cvrkuti sa Ibra“ su dečji festival zabavne muzike koji se svake godine održava u Kosovskoj Mitrovici i učestvuje veliki broj dece.  Nekoliko godina sam vodio decu, a dobili smo i nagrade. Nagradu za tekst pesme ,,Dečji prkos“, specijalnu nagradu žirija za pesmu ,,Kosovski božuri“, nagradu za naj tini pesmu ,,Metohijo moja“ i specijalnu nagradu za pesmu ,,Šmekeri“.

Rekli ste da je Mitropolit Amfilohije nadenuo ime Vašem ansamblu, i na svakoj većoj manifestaciji koju je Mitropolija organizovala Kosovski božuri su nastupali.

U Crnoj gori nas mnogo vole, vole našu pesmu. Velika čast nam je bila kad smo nastupali na osvećenju hrama u Podgorici, na osvećenju hrama u Baru, nastupali smo na skupu organizovanom protiv vlasti Crne Gore kad je priznala Kosovo, tada je bilo mnogo naroda, iglu nisi mogao da baciš. Gotovo u svim gradovima u Crnoj Gori smo nastupali, a kod mitropolita Amfolohija i vladike Joanikija smo uvek bili rado primljeni. U Herceg Novom i Kotoru su organizovani i najveći humanitarni koncerti u organizaciji Delija za naše Kosovo i Metohiju.  Sredstvima sa tih, a i drugih koncerata u organizaciji Delija smo pomogli naš narod i manastire na Kosovu i Metohiji Devič, Banjsku, Draganac, Sv. Arhangele i druge i srećan sam zbog toga. Nedavno smo u znak podrške našoj Crkvi u Crnoj Gori snimili i pesmu ,,Ne damo svetinje“.

U međuvremenu su Božuri odrasli, nisu više deca. Gde su oni danas i da li ste i dalje zajedno?

Mi smo i danas porodica. Ja ostareo, oni odrasli poudavali se, pooženili, imam od njih četvoro unučadi dve Marije, Stefana i Damjana i očekujem ovih dana i od mog mezimca Jovana. Oni su se ostvarili na porodičnim planovima, ali je želja da se pomogne narodu na Kosovu i Metohiji prisutna i dalje. Na nekim nastupima su se već pojavljivali sa svojim bebama i to je dokaz da ne odustaju.

Mnogo je pesama i koncerata iza vas, i mnogo ljudi koji ih pevaju i pevaće ih u buduće. Šta biste svim tim ljudima poručili za kraj našeg razgovora?

Najbolje poruke iz Orahovca su moje pesme. Sem njih svima poručujem da je najvažnije da se poštujemo kao ljudi,  jer i rat a i ova korona nam je pokazala da čovek nikad ne zna šta u životu može da ga snađe. A kada imamo prijatelje, sve se lakše podnosi. Nadam se da se ni rat ni korona  neće ponoviti, pa da se Kosovski božuri opet sastanu i da se čuje pesma iz Orahovca širom Srbije i sveta. Da svi koji vole Kosovo i Metohiju i koji vole slobodu budu jedno.

Piše: Olivera Radić

Povezani članci

Back to top button