Gornje Selo podno Prevalca najviša naseljena tačka Sredačke župe

Okruženo planinskim vencem Šare, podno prevoja Prevalac, a nedaleko od puta koji od Štrpca vodi ka  –Prizrenu, nalazi se Gornje Selo.

Ovo planinsko mesto, gde vazduh miriše na snežne šarske vrhove i pravi je melem za dušu i telo, prvi put se pominje u svetoarhanđelskoj povelji cara Stefana Dušana iz 1348. godine.

Srđan Mladenović iz Štrpca, kaže da se Gornje Selo ne pominje u turskom popisu  i kako dodaje, to je moguće jer je mesto najverovatnije bilo deo nekog hasa.

„Prema podacima iz 1947. godine, u Gornjem Selu je  postojalo 29 srpskih kuća i 71 muslimanska. Do islamizacije ovih krajeva došlo je posle pada srednjevekovne srpske države, a posebno nakon Velike seobe Srba“, navodi Mladenović.

Stara kuća u Gornjem Selu, foto: Riznica

Danas, ovde još uvek živi desetak Srba, dok je broj Bošnjaka nekoliko puta veći. Srbi su Gornje Selo u najvećem broju  napustili u godinama nakon rata 1999. godine, a u novije vreme sve je više mladih Bošnjaka koji odlaze iz ovog mesta u pečalbu, u neku od zapadnoevropskih zemalja, ali i preko okeana.

„Iz Sredačke župe je blizu 60 posto mladih otišlo u svet. Traže posao na drugu stranu. Moj jedan sin je u Australiji, drugi u Švarjcarskoj, treći u Bosni. Ne vide ovde perspektivu“,  priča Bošnjak Alim Ameti.

„U današnje vreme mladi ne vole baš mnogo da se muče i  rade oko poljoprivrede i stočarstva. Ovo selo je nekad imalo deset i više hiljada ovaca. Sva su se brda okolo belila od koza i ovaca. Stočarstvo je ovde bilo znak raspoznavanja. Sad se, tu i tamo, bavi po neko pčelarstvom. O stočarstvu se sada samo govori i priseća se, njime niko ne želi da se bavi,“ ne propušta da kaže Ameti.

Sima Tomić
Prof Tomić redovno obilazi rodno selo, Foto: Riznica

Dodaje da mladi Bošnjaci dođu preko leta da obiđu rodbinu i selo tada malo živne, ali nije to ni izbliza onako kako je nekada bilo, kada je selo bujalo od života, kada se veselo žagor mladih razlevao uskim, kaldrmisanim seoskim sokacima. Urušeni objekat seoskog Doma kulture, obrasao u korov i šiblje, slika je života kojeg su donela nova vremena.

Danas, nastavlja priču Alim Ameti, Gornje Selo tihuje, prepušteno sudbini koja ga je zadesila.

 Lazar Vučković – ponos Srba u Gornjem Selu

Pesnik Lazar Vučković, koji je nesrećnim slučajem nastradao utopivši se u Ohridskom jezeru 1966. godine, rođen je u Gornjem Selu. Vučković  je sahranjen na seoskom groblju gde  mu je podignuta bista. U njegovu čast svake godine NIJP „Panorama –Jedinstvo“, gde je mladi pesnik svojevremeno radio kao novinar, organizuje pesničke susrete “Lazar Vučković“ , a časopis „Stremljenja“ dodeljuje književnu nagradu „Lazar Vučković“. Srbi iz Gornjeg Sela, među kojima su i Lazarevi rođaci, koji još uvek žive u ovom mestu, s ponosom pričaju o njemu i oni stariji rado ga se sećaju , s velikim žaljenjem, zbog njegove prerane smrti.

Alima zatičemo u društvu lekara specijaliste hematologije i interne medicine u penziji dr Sime Tomića. Drugarski su ćaskali dok su se strmom, uskom kaldrmisanom ulicom, koja iz donje seoske mahale,  pretežno nastanjene Bošnjacima, peli ka gornjoj, nekada srpskoj mahali.

Doktoru Tomiću  je rodno selo uvek u srcu, zato kad god može i poželi, dođe u svoj zavičaj iz Kragujevca gde od rata živi sa porodicom.  Njegova kuća u Gornjem Selu je 2000. godine bila demolirana i pokradena, ali je doktor bio istrajan u nameri da je obnovi, u čemu je i uspeo.

Kaže da je uvek imao i da sada ima mnogo prijatelja među komšijama muslimanima, rado im pomaže i uvek deli savete o zdravlju.

Veselin Borić: Samo se ovde diše punim plućima

Među najstarijim meštanima Gornjeg Sela je 94-godišnji Veselin Borić. Živi sam u kući. Povremeno, kako kaže, obiđe sinove koji žive u Jagodini. Rado se priseća života u selu, nije se imalo kao sada, kaže, ali su zato ljudi bili pošteniji i živeli u slozi.

„ Naši  Gornjeselci su bili nadaleko poznati i kao dobri majstori, zidari pre svega“, priča deda Veselin.

Kaže da je uvek dobro imao sa komšijama druge vere. Bio je, veli, cenjen, a i dan – danas je tako.

Kad Bošnjaci ovde imaju neko slavlje, pozovu ga da im bude gost, kad on slavi krsnu slavu pozove njih da mu budu gosti. Gde kod da ode, njemu je, ističe, najbolje tu gde je ponikao, jer, samo ovde može da diše punim plućima i da se oseća najbolje.

Veselin, redovno obilazi crkvu u selu, foto: Riznica

 Na Đurđevdan je ovde najlepše

U Gornjem Selu se nalazi crkva Svetog Đorđa sa dobro očuvanim ikonopisom koji je rad prizrenskih freskopisaca iz 16. i 17. veka. Tačno vreme njenog podizanja nije poznato i pretpostavlja se da je mnogo starija.

Svake godine na Đurđevdan, 6. maja, crkvica se napuni vernicima, tada se proslavlja hramovna i seoska slava. Gornjoselci dođu sa svih strana da obeleže praznik u selu, a posle praznične liturgije se po običaju prelomi slavski kolač i bira kolačar za narednu godinu.

Istoričar Srđan Mladenović podseća da je Gornje Selo nekada bilo sedište Gornjeselske parohije i da je sedište te parohije bila crkva Svetog Đorđa. Ta parohije je prema Mladenovićevim rečima krajem 19. veka obuhvatala i još nekoliko sela u Sredačkoj župi: Mušnikovo, Drajčiće, Rečane, Ljubinje i Neprobište.

M.B.

Povezani članci

Back to top button