U pomen ocu Kirilu: Sad zauvek leži pred nama i bdi nad nama

Bivši iguman manastira Draganac, otac Kirilo preminuo je 22. maja u Gotovuši kod Štrpca gde je proveo potonje dane života. Dugo je bio na postelji i do poslednjeg trenutka u svoju keliju primao sve koji su dolazili da ga obiđu.

Uprkos bolesti, za svakog je časni starac imao vremena za razgovor. Reč ukrepljenja bila je potrebnija njima, a on je svoj lek našao u Gospodu kada je davne 1994. godine poneo krst monaškog života, najpre u Dečanima, a potom i u Dragancu.   Po odluci svog duhovnog oca, blaženopočivšeg, tada vladike raško – prizrenskog Artemija, dobija zadatak da obnovi duhovni život u manastiru koji je srpski knez Lazar podigao kćeri Dragani u čast.

Malena crkva posvećena Svetom arhangelu Gavrilu bila je zapuštena, konaci urušeni, porta zarasla u korov i šiblje.  Dan za danom, uz rad i molitvu sve je otac Kirilo marljivo i strpljivo dovodio u red, uglavnom sam, kasnije i uz pomoć Ignjatija, iskušenika koji mu se pridružio. Manastir je vodio 12 godina i za to vreme podigao nove konake, sazidao zvonaru i manastirski zid. Novac je nekim čudom uvek pristizao, što od vernika, što od brojnih darodavaca, što od države Srbije. Obnovio je duhovni život, narod vratio crkvi. Govorio je: „Ne treba vam novac da biste došli u hram Božji, ako imate potrebu da nešto darujete, a vi donesite kamenčić i njega ćemo da ugradimo u ove zidine“…

Nižući slike iz prošlosti, nižemo reči. One su čiste i neopterećene jer dolaze iz srca. Ovde počinju sećanja…

Sonja Ivković, novinarka iz Novog Brda

„Oca Kirila sam  upoznala kada je došao u naš manastir. To je bila teška ratna godina. Strah i napetost se osećala u vazduhu, ali je ipak manastir bio drugi svet, oaza mira i spokoja. Mi smo se u tim prvim danima njegovog dolaska ovde organizovali i donosili mu hranu. Otac Kirilo je bio srećan što ima nas,  a mi što u tako teškim danima imamo njega. Sam Gospod je govorio kroz njega, imao je razumevanja i reč utehe za svakog. Niko nije mogao da ode iz manastira a da prethodno nije ugošćen i poslužen. Bio je moj duhovnik. Kao što je u svaki ovaj zid, njegovom rukom sazidan i podigunut, tako je od njegovih reči sazidan čvrsti zid vere u meni“…

Foto: Sonja Ivković

Ovako priča Sonja dok me u vožnji usmerava prema Gotovuši kojoj žurimo. Namera nas je vodila upokojenom časnom starcu kome smo krenuli na opelo.

Prilazimo kovčegu. Činimo poslednje metanije časnom telu njegovom, a ona više nije mogla da zaustavi suze, drhtala je i jecala…

 Rekao mi je:“ Ako opet budeš dolazila, donesi mi, molim te, vode sa draganačkog izvora…“ Nisam ispunila obećanje… nisam stigla“ – tiho je govorila kroz plač…

– Žureći za prolaznim, promakne nam suština, to je usud ovog našeg posla, rekoh…

– Otac Kirilo mi je uvek govorio da je naš posao odgovoran i lako može da nas odvede u greh… neka ti reči budu blage a argumenti jaki, podsetio me na tu rečenicu patrijarha Pavla i potom dodao: „Služi i slavi istinu, jer je Bog istina i Bog istinu voli, nemoj da ti reči koje pišeš budu povod za kavgu, razdor i raskol već za izmirenje, utehu i pravdu.“ 

Branko Dimović Dimeski – pesnik iz Gnjilana, producent i kulturni poslenik, živi u Norveškoj

Dve fotografije koje sam načinio 1999. godine u Klokotu, koje nosim u novčaniku sa fotografijom moja tri sina, stalno me podsećaju na veličinu oca Kirila i snagu molitve. I danas izlazim iz životnih prepreka čim se setim čime je otac Kirilo savladao bezizlaz.

S razlogom želim da svedočim o jednom događaju, tog sudnjeg dana, poznatom široj javnosti, koji se dogodio u vremenu velikog stradanja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, u selu Klokotu.

Teška vremena, dan tmuran i ispunjen bolom. Gnjilane gori te 1999.godine. Posle povlačenja naše vojske i policije, mi, preostali Srbi u gradu, utočište nalazimo u crkvi Sv. Nikole u Gnjilanu. Toliko je godina prošlo a kao da je juče bilo. Na licima mojih Gnjilanaca, u porti crkve, mogao se videti strah i očaj. U razgovorima se moglo čuti koga su tada albanski teroristi ubili, silovali ili čija srpska kuća gori. Tešili smo jedni druge i molili Boga da nas ukrepi milošću svojom. U trenutku osetih ruku na ramenu, okretoh se i ugledah to milo lice. Bio je to otac Kirilo. Obratio mi se sledećim rečima:

-Junače, nemoj brinuti. Bog je sa nama i On ima plan za nas.

Osetio sam mir, spasenje i nadu u bolje sutra. Kako je dan odmicao bilo nas je sve manje u porti crkve. Nisam mogao da se odvojim od oca Kirila. U trenutku se začuo uplašeni glas jednog od prisutnih Srba.

-Klokot gori! Ljudi! Klokoćani odlaze!

Ne časeći ni časa, otac Kirilo je odmah krenuo za Klokot, a sa njim i ja. Verujte mi, blizina sa ocem Kirilom ulivala mi je sigurnost. Ići s njim autom ili kako god značilo je da nestaje strah od presretanja na putu, napada ili kidnapovanja. Slušao sam molitvu koju je izgovorio otac Kirilo. Na putu do Klokota mi smo susretali kolonu traktora sa izbeglicama i sa druge strane kolonu tenkova koji su išli prema Gnjilanu. Na mene je delovala potpuno smirujuće. Osetio sam snagu, veru da će biti sve dobro. Odjednom, na vidiku dim. Od zapaljenih srpskih kuća. A na svom ulazu u selo nepregledna kolona vozila, spremna da krene put Srbije. Narod uplašen. Čuo se plač žena i dece. Preplašenom narodu prilazi otac Kirilo, raširenih ruku i kaže:

« Pomaže Bog, braćo i sestre! Ne bojte se, braćo Srbi, Bog je sa nama, njega ne mogu zlikovci pobediti. On će nas sačuvati na našim ognjištima. Vratite se svojim kućama.»

Tišina. Neverica kod prisutnih. Ipak, većina i dalje želi da napusti selo, da traži spas negde. U trenutku pogledah oca Kirila, a on leže na zemlju na sred puta. Za njim i ja. I tada iz duše izgovori:

« Dalje možete samo preko mene! Zar da ostavite svetog cara Lazara i ostale mučenike koji su ovde živote položili kako bi svedočili o Carstvu Nebeskom. Gospode, oprosti, pomiluj i spasi.»

Začuo sam tišinu. Počeše mu prilaziti domaćini, pomogoše mu da se pridigne, i zatražiše blagoslov od njega. Tako navrat-nanos spakovani meštani Klokota, izazvani neočekivanim postupkom oca Kirila, u momentu donesoše odluku da ostanu u svojim domovima. Lično smatram da je ovo bio istorijski trenutak i bogougodno delo oca Kirila. Sledeći primer meštana Klokota, koji se nije iselio, ostala su i druga sela u Kosovskom Pomoravlju.

Foto: Branko Dimović Dimeski

Đorđe Jevtić – novinar i publicista iz Prištine, raseljen u Nišu

Kosovski Moravci, Novobrđani i Krivorečani su izuzetno cenili i voleli oca Kirila, kao, uostalom, i on njih.

Godine 2011. vladika Teodosije je na mesto oca Kirila za igumana postavio protosinđela Ilariona. O toj smeni postoje oprečna mišljenja. Zvanično, crkvene vlasti su saopštile da je on sam napustio manastir a drugi tvrdili da je smenjen zato što je bio pristalica raščinjenog vladike Artemija.

Tada je odmah manastir Draganac napustio monah Ignjatije, a Kirilo je ostao još neko vreme ali je bio sve nezadovoljniji, pa je 2015. godine otišao iz manastira u koji je uložio ogromnu energiju, snagu i ljubav. Priključio se eparhiji koju je „u egzilu“ formirao vladika Artemije i otišao u katakombu manastira sv. Arhangela na Brezovici, na Šar Planini.

Živa iz Jasenovika (na Ilindan 2. avgusa 2022. kraj temelja istoimene crkve u napuštenom zaseoku Bošnjak kod Novog Brda, razgovor sa njim vodio autor ovog teksta)

„Vi, dole iz ravnice nas odavde doživljavate kao neuke i nepismene. Mi možda jesmo neuki za te vaše stručne i goleme reči koje samo pune usta i prazne srce. Mi volimo prosto i iskreno, a srce nam je puno i kad nešto kažemo, to je zato što je tako… tako volimo i oca Kirila. Ja nisam teolog i ne razumem se u te crkvene nauke, ko je tu prav, ko je kriv ja ne mogu da znam… al zapamti, jedini sudija je Bog. A velika je greota što on više nije u tom manastiru.Često je dolazio kod svojih parohijana u posete, obilazio ih, nosio pomoć, pitao da li im šta treba. Kod mene je znao i da zanoći i onda smo vodili duge razgovore tokom čitave noći. Sećam se da je mojoj ženi tada dok smo pričali tiho rekao da u svakoj prilici izgovara molitve Gospodnje. Nakon što nam je prinela i sklonila večeru sa stola čitavo vreme je kroz šapat ponavljala „Gospode Isuse Hriste, sine Božiji, pomiluj me grešnu.“

Foto: Riznica

Jelena Janković – profesorka srpskog i ruskog jezika, sreli smo se nakon nakon što je telo časnog starca ukopano na grobnom mestu u Gotoviši. Dok smo se pozdravljali, setila se anegdote koju je rado podelila sa nama:

„ Kod oca Kirila smo uvek odlazili po savet ili utehu. Jednom sam pokušala da se izgovorim kako imam bebu koju dojim te da ne mogu da postim Veliki post. Otac Kirilo me je saslušao a onda i izustio, više u šali i kroz osmeh:

„ Dete moje, i krava jede samo travu pa daje mleko“, prvo me je nasmejao, a potom i postideo jer poruka je bila jasna ili želiš ili ne želiš, između je samo izgovor ili praznoslovije.

Autor ovih redova nije poznavao lično oca Kirila, niti mu se tokom novinarskog rada ukazala priliku da se susretnem s njim.

Krenuo sam na pomen vođen željom da prvi i poslednji put vidim čoveka o kome sam od ljudi na terenu mnogo puta čuo samo lepe reči. Da makar tako odužim dug kad već kao novinar nisam stigao. Krenuo sam na sahranu oca Kirila i pred njegovim kovčegom, u znak zahvalnosti načinio metanije.

Časni starac je, zaustavivši Srbe da ne odlaze, zaustavio sve nas, okupivši vernike u crkvi i oko nje, vratio je i nas zalutale na pravi put, podižući manstir, duhom je podigao i nas. 

Sada ponovo leži pred nama. Krenuo je na put, Božjom promišlju uoči praznika Kirila i Metodija, mi ne možemo da ga zaustavimo. Imao je želju da sagradi crkvu na Prilepcu, mestu rođenja čestitog kneza Lazara. Želju je poneo sa sobom i gradiće je na nebu ostavljajući nama i potomcima našim u amanet da je jednog dana sagradimo na zemlji.

„Vidi kako mu sunce obasjava grob“, prenu me iz razmišljanja Sonjina rečenica.

„To mu Gospod greje postelju, neka se odmori, zaslužio je“, rekoh.

Sad zauvek leži pred nama i bdi nad nama.

Ivan Miljković

Povezani članci

Back to top button