Zapisi sa svete zemlje Metohijske: Bože upoznah čovjeka, hvala ti na tome!

Hvala ti, Gospode, na ljudima kao što je otac Mihajlo.

Uđoh u gostoprimnicu manastira i pružih ruku mladim ljudima koji nas dočekaše tu, za stolom, a iza sebe osjetih čuči neko u ćošku pored vrata. Okrenuh se i shvatih da sam prošla pored igumana manastira i pozdravila sve prije negoli njega. Tolikog gorostasa da prođem tik pored a da ga ne vidim, kako je to zaboga moguće? Na moju zbunjenost i izvinjenje jedan čovjek, domaćin, reče kroz osmijeh: – To nam je inače domaćin doma – a lijepo lice igumanovo klimnu glavom smiješeći se – Ništa nemoj da brineš, sjedi i odmori. 

Narednih pola sata nije skidao osmijeh sa naših lica. Njegove doskočice su na momente izazivale pomalo zbunjenost i slatki bol u jagodicama lica. Iznesoše pred nas monasi hranu i piće, i u momentu nepažnje prolih tek natočenu čašicu rakije.

Kaže otac Mihajlo: – Vele, valja se. Biće para. 

Pitam ga:

– Kako sujevjerje u vjeri oče – vidjevši da sa ovim čovjekom treba najiskrenije dječje razgovarati.

 Kaže:

– Ne bi trebalo, ali sve što je lijepo za čuti drago nam je. Neka bude da će biti para. Nego, reci ti meni zašto vi Hercegovci ne volite da kažete da ste Bosanci?

 Bi mi milo što me prepozna i bi mi na ponos što je takav čovjek sad još bliži meni, iako mjesto njegovog rođenja i mog i nije tako blizu. 

Na pitanje da li manastir ima potrebu za nekom pomoći, dobri iguman kaže:

– Nama ništa ne treba. Slava Bogu ovdje svega prelijeva. Imamo svega. Svi donose. A ako imamo i viška, mi to dijelimo da se moljci ne nakupe.

Slušam ga šta priča, i ne vjerujem. Kako u Prizrenu, gradu gdje skoro da više Srbina nema, može da ima svega? Kako u porušenom manastiru, koji je nekada brojao bratstvo od 200 monaha, a sada tek tri, može da bude svega? Kako tamo gdje čini se svega može da fali, ne fali ničega? A onda se sjetih da ove oči nisu gladne i da je ova duša ljubavi sita. Toliko sita da prelijeva i razlijeva po svim vjernicima i prijateljima ovog svetog mjesta.

Na polasku kući darovasmo manastir simboličnom donacijom, a otac kroz šalu reče, pokazujući na drugog monaha:

– Njemu to, on je zadužen za pare. On ih voli.

A ja u sekundi u glavi oslikah sliku tri monaha kako odvajaju novce za svako dijete koje će ovih dana doći i za svaku majku metohijsku, pa po dinar, po dinar. Zaklela bih se na grob cara Dušana da je takav, i u onu crkvicu pored. Na rastanku nas pozdravi žurno i pozva na konačenje kad god, a onda kao da, plašeći se da ćemo uteći, rastrča se s monasima i unese u naša auta vina, rakije, sira, kalendara, molitvenika… ali bukvalno svega što mu je pod ruku zapalo.

Evo, već koji dan kako se vratismo s Metohije i sve razmišljam kakav je to čovjek. Drži me neki jak utisak da šta god da sam mu dala to bi završilo na pravom mjestu, ma koliko da smo imali, da smo sve tamo trebali dati jer ovo srce divovsko osjeća i zna najbolje.

Sve moje misli i sva vjerovanja potvrdi mi juče i jedna moja prijateljica, žena čijem sudu vjerujem. Kaže mi:

 – Samo Bog da nam ga poživi, dobri naš iguman. Jednom je skoro pa umro ali Bog ga je za nas sačuvao. On sve što dobije dijeli. On ide po drugim manastirima i kupuje da bi iste pomogao a onda sve to prepakuje ovamo u manje posude i djeli svima da bi svako imao. On sve što ima, dijeli. On u druge manastire ode pa kupuje tamjana, ne što mu treba, već da bi njih pomogao. Ponese im baklave iz Prizrena, oni njemu jaja i sira a on posle sve podijeli nama. Na slavi ko mu pomaže, kupi mu papuče, cipele… Studentima tutne novac, povede ih u Prizren pa im kupi jaknu, cipele… Ništa on ne drži, sve to kruži. Njemu je najljepše dati jer istovremeno i ti usrećuješ i pomažeš mnoge.

Upoznah čovjeka, gorostasa, prije bih rekla Hercegovca nego Bosanca, mile djetinje duše, širokog osmijeha, dopadljivih mirnih doskočica, koji tvrdi da su mirjani u većem miru od monaha, koji mi potvrdi da postoje anđeli u tijelu čovjeka, i roditelj pored roditelja. Neka mi oprosti na mojoj slobodi da o njemu pišem, nisam dostojna ali moja ne tolika smirenost nije izdržala. 

Hvala ti, Gospode, na ljudima kao što je otac Mihajlo. Neka ga Bog poživi na onoj našoj stradalnoj zemlji, međ’ onim našim herojskim narodom, kao mudrog vojskovođu, predvodnika i oca!

Slavica Perućica