Zapisi sa svete zemlje Metohijske: Osojane, selo od vjere

Postoji priča da u Osojane prije povratnika nije se čuo muk. Kažu da je povratnicima kada su prvi put došli nešto bilo jako čudno, a onda su shvatili da nema ptica. Čak ni ptica. Tek kasnije sa njihovim ostankom i ptice su krenule da dolaze.

Jedna d‌jevojčica u naručju majke spavala je utopljena u roze skafander. Pitala sam za ime i koliko je stara, bilo me je pomalo stid jer su ta d‌jeca sat vremena čekala na naš dolazak, i bila su poprilično sleđena. D‌jevojčici je bilo svega nekoliko mjeseci. Zavukla sam u džep ruku i da niko ne vidi izvukla neku sitnu novčanicu. Majka se nećkala i govorila da nema potrebe za tim, i ja sam joj nekako u tom momentu povjerovala ali i izmolila da mi dozvoli.

Zavukla sam novac pod majčinu ruku i ispričala joj kako su me moji roditelji naučili da nikada ne prođem novorođenče, d‌jevojku za udaju i vojnika. Žena me na odlasku upitala za puno ime i prezime. Posle sat vremena na instagram mi je stigla poruka ds bi ih moj ponovni dolazak u Osojane radovao.

Osojane, izopštena srpska cjelina. Povratničko selo.

Šta reći za ljude koji su odlučili vratiti se na potpuno spaljenu teritoriju? Junaci našeg vremena.

Postoji priča da u Osojane prije povratnika nije se čuo muk. Kažu da je povratnicima kada su prvi put došli nešto bilo jako čudno, a onda su shvatili da nema ptica. Čak ni ptica. Tek kasnije sa njihovim ostankom i ptice su krenule da dolaze.

Kažu da ih je prvi put blaženopočivši mitropolit Amfilohije zatekao u selu pod šatorima. Bili su odlučni da ostaju. Drugi put kada je došao i zatekao ih iste jasno mu je bilo da je ogromna volja njihova da tu i opstanu.

Kako se primičemo selu srušena groblja. Nailazimo na mjesto Žač. Konstatujem da moji prijatelji iz Goraždevca sa kojima sam u autu ne vide isto što i ja. Žice. Kao da su se već navikli na njih. Na moje pitanje za to jedan od njih tužno, kao u nekoj bezizlaznoj situaciji, samo sliježe ramenima.

Prišli smo školi oko koje su veselo trčkarala d‌jeca. Dok smo čekali ostatak ekipe slušala sam priču jedinog srpskog domaćina iz Žača.

To jutro je baš bila jaka zima. Smrznuće.

Sad baš i nisam sigurna da li je ta zima bila od stvarno velikog minusa, tih teških prostranih Prokletija ili od priče od koje su se ledile moje uši, kosa, kosti… ( i stalno razmišljam koliko istine ima u tom nazivu Prokletije i zašto baš tako…prokleto zašto!? )

Kako opstane čovjek u mjestu gd‌je je sam sa svojom porodicom, pored prvog komšije albanskog ekstremiste koji je već dva, tri puta pucao na suprugu i njega? Kako ostaje zdrav razum u čovjeku kome su misli u Žaču, u strahu za svojom d‌jecom, dok odlazi na put za Beograd?

Kako uspiješ da izbaciš miris stajskog đubreta iz svojih nozdrva kad ti sjećanja stalno vraćaju sliku zbjegova u đubrište iza kuće?

Ledila sam se. Na momente sam željela da stane a na momente da priča da zapamtim svaki detalj i prenesem…ali ne znam.

Ne znam toliko dobro prenijeti da bi druge uši osjetile smrznuće koje su moje uši osjećale, jezu u kostima i strah u grudima.

Posle podijele paketića, sveštenik koji nas je svojim umilnim likom i glasom sve privolio u prvom momentu, poveo nas je do crkvice u selu. Vid‌jela sam da se od ovoga čovjeka nikome od nas nije odlazilo.  Ni to ne znam, tako lijepo da prenesem kako je lijepo govorio otac Dalibor Kojić o selu u koje je tek od skora došao. Toliko nade u jedan narod, toliko vjere i ponosa što je njegovo stado opstalo i što će i on tu opstati, odavno ne viđeh u jednom čovjeku. A sigurna sam da imao bi on njima štošta zamjeriti, ali neće. Njegova vjera u dobro je veća od ičega lošeg.

Uvijek sam se divila takvim ljudima, ljudima pčelama, koji u svemu vide samo lijepo: cvijet, miris i slatki nektar, za razliku od ljudi muva, kojih je mnogo više na ovom svijetu. Nismo se dali odvojiti od oca Dalibora te svi sa tog mjesta krenusmo u jedinu seosku kafanu na dugačke razgovore uz Goranove zvuke gitare. Sve ono što je otac zamislio i toliko poletno o tome govorio poželjeh od sveg srca da se do nekog našeg skorog susreta i ostvari. Na rastanku darovasmo crkvu Svetog arhangela Gavrila, koja se upravo obnavlja u nadi da privoli seljane istoj (jer vjera je ono što će ih sačuvati). Ostavismo donaciju za pjevnicu i vladičanski dvor. U razgovoru sa sveštenikom i direktorom škole razmatrasmo mogućnost obnove škole. Za dan Svetog Save svešteniku ostavismo paketiće i medvjediće kojima se nadamo da je privolio male mališane u taj sveti hram, za koji je planirao da im sutra bude kuća i igralište…

Kada je blaženopočivši mitropolit drugi put došao u Osojane i zatekao taj isti narod pod onim istim šatorima znao je da više za njih sa toga mjesta odlaska nema. Sa njegovim blagoslovom danas Osojane broji šesdeset petero d‌jece.

Pište: Slavica Perućica

Povezani članci

Back to top button