Jovan Hadžić

Srpski pisac, prevodilac i političar Jovan Hadžić, poznat i kao Miloš Svetić, autor „Građanskog zakonika kneževine Srbije“, prvi predsednik Matice srpske, rođen je 8. septembra 1799. Godine u Somboru.

Bio je protivnik Vuka Stefanovića Karadžića i, za razliku od njega, branio je etimološki pravopisni princip i negirao fonetski.

Smatrao je da književni jezik valja obogatiti slavjanoserbskim riječima. Uređivao je „Serbski letopis“ i „Golubicu“, pokrenuo časopis „Ogledalo serbsko“ i pisao poeziju u stilu pseudoklasicizma. Prevodio je Homera, Kvinta Horacija Flaka, Publija Vergilija Marona, Marka Valerija Martijala, Johana Volfganga Getea, Gotholda Efraima Lesinga, Fridriha Šilera, Johana Gotfrida Herdera.

Hadžić u Pešti upisuje filozofiju, ali nakon tri godine studiranja odustaje i započinje studije prava. Još tokom studiranja filozofije interesovao se za antiku i starogrčki jezik, a na pravnom fakultetu se istakao kao jedan od najboljih studenata rimskog prava. U to vreme Hadžić počinje i sa pisanjem poezije pod pseudonimom Miloš Svetić.

Bio je 19 godina besplatni upravitelj i do smrti patron Velike srpske gimnazije u Novom Sadu. Pomogao je tada darovitom gimnazijalcu Svetozaru Miletiću da dobije od episkopa Josifa Rajačića stipendiju od 100 f.

Bio je značajna ličnost i u kulturnom životu: osnivač je i 1826. godine prvi predsednik Matice srpske, urednik Letopisa i u početku saradnik Vuka Karadžića. Međutim, sredinom 30-ih dolazi u sukob sa njim oko shvatanja književnog jezika. Hadžić se smatra za najvećeg protivnika Karadžićevog, koji je međutim 1866. godine dozvolio da se u Velikoj srpskoj gimnaziji u Novom Sadu, u kojoj je bio upravitelj, predaje po Vukovom i Daničićevom pravopisu, a staroslovenski po Miklošiču.

Hadžićev književni i naučni rad je obiman. Osim pravom, bavio se i poezijom, prevođenjem, istorijom, filologijom. Jovan Hadžić je bio učenik Lukojana Mušickog i njegov nastavljač. Kao pesnik on je na prelazu starog klasicizma Mušickog ka novijim pesničkim stremljenjima čiji su podsticaji dopirali iz nemačke književnosti i naše narodne poezije.

 Po ugledu na svog učitelja, Hadžić je pisao ode u slavu istaknutih savremenika, rodoljubive, didaktičke pesme, pokazivao i veliko interesovanje za političku i epsku poeziju.

Povezani članci

Back to top button