Mogila: Poljoprivreda i ostaci vinčanske kulture vekovni znaci raspoznavanja sela

Brojni areheološki spomenici i izvori, pored ostalog i kamene ploče uzidane u crkvu Svetog Teodora Tirona na brdu Roš u Mogili sveodoče o dugoj istoriji ovog mesta koja seže još u period od pre nove ere.

Kud god da krenete po Kosovu i Metohiji, ako spomenete selo Mogila kod Vitine, mnogi će vam reći da znaju gde je i da je to mesto gde se uzgajaju kvalitetan krompir, paprika, kupus i druge poljoprivredne kulture. Najbolji poljoprivredni proizvodi tradicionalni su znak raspoznavanja Mogile, sela ugneždenog u kotlini oko koje se raširila plodna ravnica kojom krivuda reka Grnčarica.

„Imam tri hektara zemlje i sve obrađujem. Sejem pšenicu i kukuruz, kao i povrtarske kulture. Greota je da zemlja ostane jalova. Ona nas hlebom hrani. Ako ne možeš da je obrađuješ, daj je nekom nek je obrađuje. Tome su me učili od malena. I ja sam tako učio moju decu“, priča sredovečni Zoran Krčmarević iz Mogile, koja se prostire na oko 857 hektara površine, na nadmorskoj visini između 495 i 513 metara.

Crkva Svetog Teodora Tirona na uzvišenju Roš iznad sela, foto: Riznica

Istorija sela je duga i seže u vreme pre nove ere, o čemu svedoče brojni arheološki nalazi i lokaliteti, posebno na brdu Roš, što se izdiže na jednom kraju Mogile, a koje danas krasi crkva Svetog Teodora Tirona, i 19. veka. Podignuta je na temeljima stare, na mestu sa koga puca pogled na sliv gornjeg toka Binačke Morave. Ljudi iz ovog kraja ovaj predeo nazivaju imenom Gornja Morava, a Mogila je njen deo. Nekadašnji profesor Prizrenske bogoslovije i književnih Grigorije Božović u svojim zapisima o Stroj Srbiji ovako je zapisao:

Srbi Gornje Morave poznati su kao Moravci i tvrdi ljudi. To su stari pravoslavci, vezani za svoju tradiciju i običaje, a pre svega za svoju rodnu grudu, vekovima su čuvali svoju veru i imanje. Srbi su stalno stradali od raznih osvajača ovih prostora, ali su ipak opstajali vekovima. Srbi koji nisu mogli da odole raznim pritiscima prihvatili su muslimansku veru, samo da bi sačuvali svoja ognjišta, dok je većina napustila svoja imanja  samo da bi sačuvali svoje ime i veru.

U ovom selu žive veoma gostoprimljivi domaćini i koji su po gostoprimstvu kao i po povrtarstvu jednako čuveni. Tako je bilo vekovima tako je i dan danas.

Govoreći o starini Mogile, dobar poznavalac prilika u ovom delu Kosova i Metohije istraživač i autor više monografija, Stanislav Kojić, iz obližnjeg sela Vrbovca, ističe da se na teritoriji Mogile nalaze ostaci starčevačke i vičnanske  kulture. Tu su pored ostalog i kamene ploče uzidane u oltarski deo crkve Svetog Teodora Tirona sa  natpisima starim preko hiljadu godina.

Kamena ploče pisane vinčanskim pismom uzidane su u oltarski deo crkve Svetog Teodora u Mogili, foto: Riznica

„Svojevremeno su pripadnici američkog Kfora, dok su ravnali teren na brdu Roš za svoju mini bazu i dok su gradili igralište za decu, pronašli pet takvih kamenih ploča sa starim pismom, poput onih koje se nalaze u crkvi  i odneli su ih negde“- tvrdi Kojić koji više od dve decenije pedantno beleži i sakuplja informacije o artefaktima ovog kraja.

Kojić pokazuje na mesto gde je Američki KFOR pronašao kamene ploče, foto: Riznica

Mogila je selo u kome danas ima 240 domova sa oko 1200 stanovnika srpske i albanske nacionalnosti, prvi put se pominje pod tim imenom u „knjizi dužnika“ dubrovačkog trgovca Mihaila Lukarevića, 1436. godine, gde se navodi ime nekog Smilja Grbanovića iz Mogile u kojoj je u to vreme živelo 40 srpskih porodica.

Kako ističe Kojić, većina današnjih Srba u Mogili su „starinci“ – kako se ovde nazivaju, dok deo porodica vodi poreklo od Srba koji su se doselili iz Skoplja i okoline. Ovdašnji Albanci jednim delom su potomci njihovih predaka koji su došli uglavnom iz Malesije u Albaniji i Kačanika, ali ima i srpskog stanovništva koje je pod turskim zulumom primilo Islam i poarbanašilo se.

Krčmarević priča da je od svojih predaka čuo da je na teritoriji Mogile i okoline nekada bilo jezero te da je voda iz njega ispuštena, zbog čega je sada zemlja jako plodna i izdašna, pa svako zrno što se u nju baci rađa.

„Mi na teritoriji našeg sela imamo mesto koje se zove Ševar. Tu je nekada bilo močvarno mesto, a danas su to plodne oranice. Takođe imamo mesto koje se zove Bučalo. Kažu da je tu nekad bila voda koja je kako se ovde kaže bučila. I to je sada plodna zemlja“, kaže Krčmarević. On, ali i drugi Srbi u Mogili, kojih danas ima oko pet stotina, prisećaju se kako kažu srećnijih dana, posebno kada su u pitanju seoske svetkovine i narodni običaji.

„Mi u selu imamo sabor osmog ili četrnaestog marta, zavisno kada pada, praznik Svetog Teodora Tirona. Nekada je taj sabor trajao dva dana i dolazili su gosti sa svih strana. Sada je to drugačije. Manje je ljudi. Mladi odlaze iz sela zbog posla“, priča Zoran, čije je troje dece takođe otišlo iz sela.

Sa setom se priseća vremena kada je ljudi bilo više, sve bilo i lepše i drugačije.

„Mi u ovim krajevima imamo veoma lepu tradicionalnu narodnu nošnju, koja se razlikuje prilično od narodne nošnje iz Donje Morave. Nekada su ljudi na svadbama i drugim veseljima oblačili tu nošnju. U nju, na primer, spada košulja satkana od konoplja, pa jeleče ili mitan kako se još zove, ukrasni pojas i mnogo toga još. Toga je danas sve manje“, kaže Zoran Krčmarević.

I u Mogili kao i u obližnjem  Vrbovcu i Grnčaru postoji specifična tradicija koja se vezuje za prolećne svetkovine, organizovanje maskenbala koji se ovde zove „babe i dede“. Stari paganski običaj, prožet elementima hrišćanskog simboliše susret zime i leta, buđenje prirode a ovde se  i danas organizuje oko Usrksa.

Ulica u Mogili koja vodi do crkve i uzvišenja Roš, foto: Riznica

U Mogili je pre 40 godina postojao običaj da se na velikim kamenim pločama, prečinka oko 4 metara, koje su se nalazile nedaleko od crkve Svetog Teodora Tirona, kolje stoka u toku godine. Prodavalo se sveže meso, a posebno je to bilo izraženo o praznicima, svadbenim i drugim veseljima i u vreme sezonskih radova kako bi se gosti i radnici dobro nahranili.

Kamene ploče su kasnije odnete i od njih je naprvljen most na reci. Nekada je Grnčarica bila bujnija i veća pa je usled jačih zima i većih padavina, voda most od kamenih ploča odnela, tako da je danas ostalo samo sećanje i predanje.

Selo dobilo struju 1966. godine

U Mogili je elektrifikacija je izvršena 1966. godine, a fiksni telefoni su uvedeni1995. godine. Četvororazredna škola u nastavi na srpskom jeziku datira iz 1904. godine. Učenici viših razreda srpske nacionalnosti nastavu pohađaju u susednom Vrbovcu. Ovde postoji i osmogodišnja škola na albanskom jeziku, koja je izgrađena 2003. godine.

Foto: Riznica

Od ostataka crkve Svetog Uroša sagrađen Zadružni dom

Na teritoriji Mogile, pored crkve Svetog Teodora Tirona koja je osveštana 1900. godine, od strane tadašnjeg mitropolita Raško – prizrenskog Dionisija i paroha vrbovačkog Antonija Popovića, što je zabeleženo i u“ Carigradskom glasniku“ od strane učitelja Mitra Vučkovića, postojali su i ostaci crkve Svetog Uroša.

Ljudi svedoče da su nakon drugog svetskog rata komunisti u jednom periodu poklonili deo crkvene zemlje nekim porodicama, te da su te porodice kasnije bile suočene sa mnogim nedaćama, tragedijama, bolestima i umiranjem bližih članova.

Takođe postoje svedočenja da su komunisti prisiljavali meštane da od ostataka crkve Svetog Uroša grade zadružni dom i druge objekte.

Prema jednom predanju brdo Roš je dobilo ime po Svetom Urošu.

Kojić na mesto gde se nalazila crkva Svetog Uroša koju su srušili komunisti, foto: Riznica

Stanislav Kojić iz Vrbovca, koji se bavi istraživanjima istorije i drugih segmenata stvarnosti ovih krajeva, čak su i američki vojnici iz sastava Kfora, koji su jedno vreme imali mali kamp nedaleko od crkve, prijavljivali čudne zvukove, neobične pojave i suočavali se sa nesanicom nervozom i mnogim problemima, pa su ubrzo napustili mesto.

Mogila je, kaže Kojić, staroslovenski naziv za grob, nadgrobnu humku i da su to ujedno i sveta i prokleta mesta. Jedna od pretpostavki da je selo dobilo ime zbog brda Roš koje posmatrano iz daljine i ravnice nad kojom dominira podseća na humku.

B.M.

Povezani članci

Back to top button