Od detinjstva do penzije sa štapom u ruci kraj Gračaničkog jezera

Ni rat, ni posleratno ludilo, kada je vladao otvoren lov na Srbe nisu mogli da odvoje Dragana Vučića od Gračaničkog jezera, koga, kaže, poznaje u stopu.

Pamti još kada je umesto sadašnje akumulacije, kotlinom između badovačkog tesnaca i anrovačkih brda, spuštajući se kraj rudnika Kišnica ka pitomoj kosovskoj ravnici, ovuda proticala reka Gračanka, bistra, čista i puna riba.

Kao mali dolazio je iz rudničke kolonije u Kišnici, gde je živeo, na reku da peca.

„Pecao sam ja još dok nije bilo jezera, ovuda je proticala Gračanka bila je velika reka. Imalo je klena kao pleve, najviše sam pecao gde je fabrika za preradu vode, tu je bio kamenolom. Nisam imao štapove, morao sam od drena da napravim, nema najlonskog konca kao sada, nego ukradem od majke dence i špenadlu koju savijem i čekam otac kad popije vino ili neko drugo piće da uzmem pampur, da bi napravio plovak, ofarbam ga, izvadim gliste i tako opremljen krenem na reku“, priseća se Dragan Vučić svojih dečačkih dana.

Iako je sada već u zrelim godinama, pamti svaki detalj koji je bitan za jezero od koga se nikada nije odvajao.

„Ova brana se gradila više godina i završena je 1968. Radila je firma iz Beograda „Hidrotehnika“, a visoka je blizu 50 metara, ako ne veruješ meni, stani pored puta, videćeš tablu na brani na kojoj sve piše…“, govori šeretski i ubrzo nastavlja.

„Nisam mogao ja bez ovog jezera, išao sam na mnogim mestima da pecam, ali nigde nije kao ovde“.

Iz Kišnice, gde je proveo najlepše godine detinjstva i mladosti, Dragan se sa porodicom preselio u Prištinu. Posle rata, kada su svi Srbi iz straha za goli život morali da napuste grad, otišao je i on. Prodao je stan i preselio se u užu Srbiju, gde je, kako kaže, bio nesrećan i osećao se kao građanin trećeg reda.

„Nisam mogao da izdržim ni minut u Srbiji, vratio sam se sa porodicom, kupili smo plac u Gračanici i tu sam napravio kuću, ovde sam svoj na svome, i ponovo blizu jezera“, priča i otkiva odakle tolika strast prema vodi i ribolovu.

„Pored ove vode i letujem i zimujem. Ovo jezero za mene znači produženi život. Ne znam kako će ljudi to da shvate? Ko ima najveće brige u životu neka dođe na jezero, dok je pored vode, ona izvuče svu negativnu energiju iz njega. Ovde se svaka muka i briga zaborave“.

Voda zaista ima neku čudnu moć koja blagotvorno deluje. Vetar koji kraj obale neprestano pirka i poigrava se sa njome, kao i tihi žubor talasa koji zapljuskuju obalu, omamljujuće deluje na čula svakog koji je kraj vode.

Dok je bio u punoj snazi i mnogo mlađi, Dragan je ko iz šale mogao da prepliva jezero sa jedne obale na drugu. I danas voli da provede dan ali i noć na obali. Peca i uživa u prirodi, prepušten mislima.

Rođen je 1957. godine u Lipljanu i 53 godine se aktivno bavi ribolovom. S ponosom se seća i prve ribolovačke dozvole koju mu je daleke 1967. izdalo Ribolovačko udruženje „Božur“ iz Prištine, čiji je kasnije bio sekretar.  

„Naše jezero je nekad bilo bogato šaranom i klenom, čak su iz Skoplja  dolazili ribolovci ovde da pecaju, bila su to lepa vremena“, priseća se stari alas.

Nema tog ribolovca, Srbina ili Albanca da ga Dragan ne poznaje. To, kaže, duguje, dugom pecaroškom stažu, iskustvu ali i godinama provedenim kraj ove vode.

Dragan odlično govori albanski i po prirodi sa svima lako stupi u kontakt, kaže da se pravi ribolovac lako prepozna i razlikuje od onog ko je na jezero došao zbog krivolova.  

„Prošle godine kaže mi jedan Albanac – komšo, vidi kakve babuške vadim! Kad sam pogledao, izvadio sam mu mrežu i rekao – nemoj to da radiš, to je šaran! Šta će ti tako mali, ne možeš da pojedeš ništa od njega, vrati ribu u vodu, evo, dođi ja ću da ti dam od mog ulova ako ti se jede riba, ali pusti ove mlade neka rastu i množe se!“, prepričava Dragan jedan od brojnih događaja sa jezera.

„Ja sam nekada bio i lovočuvar, pecam ali ne jedem ribu. Svakome bih dozvolio sa obale da peca, pa i kada je mrest. Može da ulovi jednu ili dve za merak pa neka ide kući. Na žalost, sada ima raznih, takozvanih modernih sportskih pecaroša, koji dođu na pecanje i  zabace mreže. Ne mogu da kažem da to rade Albanci, rade i Srbi, gledam ih i žao mi ih je, jer nisu svesni koliku štetu čine“, priča Dragan. Dodaje da o skorojevićima koji dolaze i prave razne piknike i žurke kraj jezera ostavljajući smeće za sobom ne želi ni da priča.

Suprotna strana od regionalnog puta Priština – Gnjilane koji prolazi kraj jezera proglašena je nacionalnim parkom i redovno se održava, otkriva nam stari ribolovac i kaže da je ova druga obala, na žalost, postala pravo smetlište.  

„Mi ribolovci smo svojevremeno organizovali akciju čišćenja jezera ali, ko što vidite, sve je opet isto. Ne mogu da shvatim da kod ljudi ne postoji svest o tome da ovu vodu pijemo i da je piju deca, pa i ono dete koje je još u majčinoj utrobi, a neko ovde kraj nje ostavlja otpad i baca smeće, kakvi smo to ljudi postali….“, pita se Dragan Vučić.

Pod jezerom su ostale plodne oranice, crkva i groblje Novog Sela

Dragan odlično pamti kako je nekada izgledao ovaj kraj dok jezerska voda nije preplavila plodne livade, njive, ali i crkvu Svetog Arhanđela u Novom Selu. Selo je porušeno, a njegovi žitelji raseljeni u Gračanicu.  

„Sada, trenutno gde se nalazimo ti i ja, bile su livade, reka je tekla po sredini. Imalo je tu jedno mesto, Valjevica, vodenica je bila. Baš kod brane odvajala se reka i punila je jedno betonsko pojilište gde su čobani napajali stoku. Dolazili su tu čobani iz Ajvalije i Mramora, pored su bile plodne bašte, voćnjaci, vinogradi, livade.

Seća se i vremena kada je doneta odluka da se pregradi korito Gračanke i napravi akumulaciono jezero iz koga će se Priština snabdevati vodom.

„Imao sam tu negde do 11 godina, sećam se kada je voda nadošla i ispunila čitavu plodnu kotlinu, nikada više vode nisam video“.

Kaže da mu je do penzije ostalo još par godina i da, ako Bog da sreće, ima u planu da zaslužene penzionerske dane provede upravo ovde, gde je i odrastao, kraj jezera sa štapom u ruci. Šeretski dodaje da je loš dan u ribolovu bolji nego sto dobrih dana na poslu.  

„Ovde je meni najlepše kraj ove vode. Dok god me noge nose dolaziću na jezero. U Gračanici i ovde kraj vode mi je najlepše, među svojima. Da se nisam vratio ili nastavio da živim u Srbiji, davno ne bih bio među živima, priča Dragan, okreće se prema jezeru i daleko zabacuje udicu.

Ivan Miljković

Povezani članci

Back to top button