Početak tragične sudbine poslednjeg ruskog cara

Zbačenog ruskog cara Nikolaja Drugog Aleksadroviča Romanova i njegovu porodicu boljševici su 15. avgusta 1917. godine izveli iz rezidencije u Carskom Selu kod Petrograda i otpremili u Sibir, gdje su ih, prema naređenju vođe Oktobarske revolucije Vladimira Iljiča Uljanova, ubili 1918.

Nikolaj je vio  sin i naslednik Aleksandra III i Marije Fjodorovne, danske princeze Dagmar prije udaje. Supruga mu je bila Aleksandra Fjodorovna sa kojom je imao petoro dece, četiri kćeri i jednog sina. Period njegove vladavine obeležen je ekonomskim razvojem Rusije i istovremeno porastom socijalno-političkih protivrečnosti i revolucionarnih pokreta koji su doveli do Ruske revolucije (1905) i Oktobarske revolucije (1917). U spoljnoj politici vodio je politiku ekspanzije na Daleki istok gde je vodio rat sa Japanom. U Prvom svetskom ratu priključio se bloku Sila antante.

Odrekao se prestola u jeku Februarske revolucije (1917) i od tada se nalazio pod kućnim pritvorom zajedno sa porodicom u Carskoselskom dvorcu. U leto iste godine, odlukom Privremene vlade, sa porodicom je upućen u Tobolsk. U proleće 1918. godine boljševici su ga prebacili u Jekaterinburg gde su ga i streljali 17. jula 1918, zajedno sa porodicom i četvoro slugu.

Imperatora Nikolaja II Aleksandroviča Romanova kanonizovala je 1. novembra 1981. godine Ruska pravoslavna zagranična crkva koja tada nije bila u jedinstvu sa Moskovskom patrijaršijom. Devetnaest godina kasnije, 2000. godine, i pomesna Ruska pravoslavna crkva ga je kanonizovala zajedno sa suprugom i decom. Proglašeni su za mučenike.

U Beogradu mu je podignut spomenik 2014. godine

Povezani članci

Back to top button