Priča iz Gornjeg Močara: Kad se bere vrganj u šumu ide i staro i mlado
Stanica Mocić ima 66 godina, živi u Gornjem Močaru kod Kosovske Kamenice i gotovo svakog dana ode po nekoliko kilometara duboko u šumu kako bi sakupila vrganj.
Za berbu ove jestive pečurke nema sezonskog ograničenja. Ona niče posle svake obilne kiše. Ove godine, pričaju berači iz krivorečkog kraja, vrganja je bilo kao nikada do sada. Primamljiva otkupna cena naterala je i staro i mlado da se poslednjih avgustovskih dana daju u berbu.
Iako je prevalila šestu deceniju Stanica svakog dana odlazi u šumu kako bi sakupljala vrganj koji je ove godine rodio kao nikada do sada.

Po vrganj se ide i kada se stoka istera na pašu, foto: Riznica
„Najveći vrganj koji sam ubrala imao je više od 700 grama, a da bi se nakupila veća količina treba da se ide i po nekoliko kilometara duboko u šumu“, kazuje Stanica i nastavlja:
„Ova godina je bila dobra za pečurke, velika kiša je pala, pa je posle granulo sunce, ne pamte ni moji vršnjaci da je ikada bilo ovoliko pečuraka“, govori ona.
Za vrganj je karakteristično da je okrugao i veliki, tamne braon je ili žućkaste boje. Stanica veli da odlično raspoznaje pečurke i da ne može da joj se desi da kojim slučajem ubere neku koja nije jestiva.

Stanica pokazuje način na koji suši vrganj, foto: Riznica
„Pečurke kad donesem kići, prethodno lepo očistim ako na njima ima zaostale zemlje. Onda je sečem na tanke kriške i sušim na suncu“, govori.
U dvorištu su rašireni veliki drveni ramovi oko kojih su pričvršćene stare zavese. Na njima su uredno poređane kriške vrganja koji se suši na avgustovskom suncu.

Vrganj se najbolje osuši kada je položen na starim zavesama, foto: Riznica
„Tako se najbolje osuši. Poređamo ga, odozgo sunce, odozdo cirkuliše vazduh i ne može da satrule, inače kad je stavimo na dasku ili karton pečurka zna da se pokvari. Uveče ih redovno pokrivamo da se ne ovlaže od rose, a ujutru otkivamo da se suše na dnevnom suncu. Kad se lepo osuše, pečurke imaju i lepu boju za oko“, pojašnjava Stanica.
U Kosovskoj Kamenici vrganj se otkupljuje na dva mesta, cena je ista za sve.
Otkupljivačima je bitan samo kvalitet sveže ili sušene pečurke. Za sirov vrganj se na početku sezone nudilo i 2 evra po kilogramu, kasnije je cena pala na 80 centi da bi na kraju sezone ona skočila na 1,5 evro. Suv vrganj je više na ceni i on se prodaje od 7 – 15 evra po kilogramu u zavisnosti od kvaliteta.
Međutim, za jedna kilogram suvog, potreno je nabrati 8 i više kilograma sirovog vrganja, narezati ga na kriške i dobro osušiti, što u opšte nije jednostavan proces.

Stanica u svom dvorištu, foto: Riznica
„Ako vrganj nije dobro osušen, otkupljivači znaju da obore cenu, zato je mnogo važno kako se i gde suši“, otkriva Stanica.
Kaže da od pečuraka može dobro da se zaradi, ali na nesreću nema dovoljno ruku da ih beru. Mladih je na selu sve manje, a stari nisu toliko jaki i zdravi da bi mogli da odu duboko u šumu.
U Gornjem Močaru, koje je od Kosovske Kamenice udaljeno najmanje pet kilometara živi svega pet srpskih porodica koje broje blizu 30 članova.
Meštani žive od poljoprivrede, penzije ili socijalne pomoći.
Ivan Miljković



