Jovan Skerlić, jedan od najvećih književnih kritičara poezije zlatnog doba

Srpski književni kritičar i istoričar književnosti Jovan Skerlić, rođen je 20. avgusta 1877. godine.

Rođen je u Beogradu u građanskoj porodici od oca Miloša i majke Perside u porodičnoj kući na uglu Gospodar Jevremove i Dobračine ulice, kod Čukur-česme na Dorćolu. Njegov otac je bio vlasnik firme i prodavnice šešira, (majstor šeširdžijskog zanata) koji je imao radnju i prodavnicu u Vasinoj ulici kod Knez Mihailove ulice. Jovan Skerlić je imao dve sestre, Jovanku i Jelenu

Imao je suprugu Klaru i kći Ljiljanu. one su kasnije živele u Francuskoj.

Njegov životni moto glasio je: „Živeti — znači raditi!“. Život mu je bio neprekidan, naporan rad.

Skerlić je bio profesor Beogradskog univerziteta, član Srpske kraljevske akademije, najuticajniji kritičar svog vremena. Diplomirao je na Velikoj školi u Beogradu i doktorirao u Lozani.

Presudno je uticao na srpsku literaturu, boreći se za realizam i verodostojnost književnog dela. Prve radove je objavio je u satiričnim i socijalističkim listovima, a zatim se visprenom kritikom – često beskompromisnom i presuditeljskom – najčešće oglašavao u „Srpskom književnom glasniku“, koji je od 1905. do 1907. uređivao sa Pavlom Popovićem, a potom sam do smrti 1914.

Kao učenik Bogdana Popovića i francuske škole, Skerlić je i sam bio pristalica pozitivnog i naučnog metoda u istoriji književnosti i književnoj kritici — metoda koji izučava piščev temperament, nasledne osobine, uticaj sredine i vremena na uobličavanje posebne vrste njegovog talenta, ali ujedno ne zaboravlja ni vrednost samoga dela za sebe, čisto umetničku vrednost stila, kompozicije i jačine i kvaliteta osećanja. U osnovnim shvatanjima, njegova kritika proističe iz škole Bogdana Popovića. Međutim, dok je Bogdan Popović više polagao na artističku, upravo formalnu vrednost dela i ukrštenim metodama i sredstvima tražio osveštana estetička načela (dogme), dok je on, dalje, poglavito tražio „umetnost radi umetnosti“ i bio manje-više aristokratski ravnodušan prema socijalnim, etičkim i nacionalno-političkim smerovima, Skerlić je, naprotiv, manje polagao na oblik i izražajne vrednosti, a više na sadržaj i, kao borben duh, socijalan čovek i nacionalno-politički ideolog i duhovni vođ jednog pokolenja, bio je više pristalica utilitarističke književnosti.

U njegovoj istoriji književnosti rđavo su prošli neki pisci koji su mu bili daleko svojim temperamentom, socijalnim i moralnim shvatanjima, a suviše dobro neki pisci koji su njemu bili dragi zbog svoje prosvetiteljske i socijalne nastrojenosti.

On je imao naročito razvijeno istorijsko osećanje da zapazi osnovne crte koje karakterišu jednu epohu ili generaciju i da te crte razradi, sredi i predstavi. Isto tako, za ocenu knjiga i pisaca on je imao najviše smisla za osnovne karakteristike u opštim potezima i u tome se retko prevario. Zahvaljujući tim osobinama, on je mogao ne samo da kao književni kritičar neprekidno i sistematski prati razvitak savremene predratne književnosti, već i da izvrši jedan ogroman posao: da napiše istoriju celokupne nove srpske književnosti od početka 18. veka do Prvog svetskog rata. Tako je on vaskrsao čitava razdoblja naše prošlosti — 18. vek, omladinski romantičarski pokret, doba Svetozara Markovića, zatim mnoge već zaboravljene pisce, kao Dositeja Obradovića, Aleksandra Sandića,Jovana Steriju Popovića, Jakova Ignjatovića i druge. Dosledan svome metodu i radeći brzo i mnogo, Skerlić je katkada prenebregao da istakne mnoge umetničke tančine i da neke njegove opšte karakteristike o starijim piscima ostanu nedovoljno dokumentovane.

Skerlić je naročito osvajao svojim stilom, koji se odlikovao jasnošću, logičnošću i plastikom, ali i vatrenim zanosom i krepkošću. Njegove studije o knjigama su bile dopadljivije i popularnije od samih knjiga. On je i o rđavim knjigama pisao sjajno. Njegove ocene katkada liče na obrasce velikih francuskih kritičara, prelivene u srpski jezik i primenjene na srpske pisce i prilike. U svoje doba, to je bilo čarobno kao novina; jedan deo velikog Skerlićevog uspeha leži u tome.

Dela: rasprave i studije „Pogled na današnju francusku književnost“, „Uništenje estetike i demokratizacija umetnosti“, „Francuski romantičari i srpska narodna poezija“, „Srpska književnost u 18. veku“, „Omladina i njena književnost“, „Istorija nove srpske književnosti“, „Jakov Ignjatović“, kraće studije, kritike i prikazi sakupljeni u devet tomova pod naslovom „Pisci i knjige“.

Povezani članci

Back to top button