Priština koje više nema: Sva čika Ivanova deca

Ideja čika Ivana Svjetova, o osnivanju dečijih klubova OUN se širila po Jugoslaviji i u inostranstvu. Dečija organizacija UN u Prištini se takođe širi, dobija nove prostorije, i nove i nove generacije dečaka i devojčica, uzrasta između 9 i 12 godina prolaze kroz nju i pamte je.

Ivana Svjetova  deca su zvala jednostavno  – „čika Ivan“

Generacije mladih okupljao je najpre kroz izviđačko društvo koje je on vodio.

 Mihajlo Canić, rudarski inženjer u penziji, zabeležio je svoje sećanje:

„Posle toliko godina pokušaću da se setim kako smo upoznali čika Ivana. Bilo je to 1956. ili 1957. godine. U Prištini je postojao izviđački odred „Miladin Popović“ i bio je lociran u jednoj baraci, na ivici velike rupe, gde je kasnije izgrađen hotel „Grand“. Izviđački odred vodili su kao starešine odreda, Ivan Svjetov i Ratko Tanasković. Ja sam bio dečak od 8 ili 9 godina i mogao sam biti samo „poletarac“ a to su deca koja se pripremaju da budu izviđači. Mene je tamo učlanio stariji brat, koji je tada imao 14 ili 15 godina, ali je bio izviđač. Nas poletarce je vodio čika Ivan Svjetov i tako smo ga upoznali. Sa njim smo išli na izlete i na logorovanja. Ljubav prema deci se videla na njegovom licu i iz radosnih plavih, skoro suznih očiju. Druženje sa decom je bio smisao njegovog života. To druženje je dobro osmišljavao. U izviđačkim aktivnostima smo uvek učili nešto novo ali se i zabavljali kroz igru.

Od izviđačkih aktivnosti, mogu da se setim šta smo učili: podizanje šatora i to što brže, paljenje vatre i to sa pravljenjem pagode iznad potpale, skupljanje drva za vatru, raspoznavanje biljaka i insekata i dr. Bilo je tu i takmičenja – trka u vrećama. Podrazumeva se da su se sve te aktivnosti odvijale u letnjem periodu u Grmiji.

Ko je bio čika Ivan?

Ivan Semjonovič Svjetov (1902, selo Smeloje, blizu grada Romni, danas: Ukrajina, 1982, Priština), istaknuti rukovodilac skautskog-izviđačkog pokreta među ruskom omladinom u rasejanju. Tokom 1930-tih godina – načelnik Centralne uprave ruskih izviđača-pojedinaca u Evropi. Deo njegovog arhiva, dokumenta 1904–1941. godina, pohranjena su u Državnom arhivu Ruske Federacije.

Najverovatnije je to bio razlog da smisli nešto novo, da svoje druženje sa decom produži tokom cele godine, tako da je čika Ivan Svjetov prvi u svetu došao na ideju da osnuje Dečiji klub Organizacije ujedinjenih nacija (OUN). Da li je to bilo ranije ne znam ali ja se sećam da sam posle smotre izviđača na Palama, u jesen 1957. godine bio ambasador Italije.

Tu godinu posebno pamtim jer nisam imao uniformu, koja je koštala 6000 dinara ondašnjih, pa nisam mogao da idem na Saveznu smotru izviđača na Palama. Mom slabom sećanju tražim pomoć iz članka objavljenog u „Politici“ krajem 1957. godine pod naslovom „PETNAEST PRIŠTINSKIH AMBASADORA“ od dopisnika tog lista iz Prištine, Koste Konstantinovića. On u  članku navodi da su inicijatori za osnivanje prve dečije organizacije OUN, Ivan Svjetov i Ratko Tanasković. Prva organizacija osnovana je u Prištini a na saveznoj smotri na Palama, ideja je promovisana i prihvaćena od mnogih izviđačkih odreda iz zemlje i čak i od izviđača iz Poljske (Harceri), koji su bili na smotri u Palama.

Oficirski dom, zgrada u kojem je bio smešten Pionirski centar (danas porušena)

Te 1957. godine kada smo počeli da se sastajemo kao članovi kluba UN, odnosno „ambasadori“, imao sam devet godina. Sastajali smo se povremeno u njegovoj kancelariji u Gradskom komunalnom preduzeću, na adresi Lapska 26, gde je on radio kao knjigovođa. Posle radnog vremena, njegova kancelarija je bila mesto naše i njegove igre. Svaki ambasador je imao kutiju za format 15⨯10,5 cm papira, na kome smo pravili zbirku sakupljenih dokumenata. On je obezbeđivao štampu koju smo mi prelistavali, papir, lepak i makaze, a mi smo sakupljali interesantne naslove vezane za zemlju koju predstavljamo i pravili mesečne izveštaje.

O tome smo pričali, a on je sa nama diskutovao i tako smo kroz igru naučili mnogo o zemlji koju predstavljamo i o zemljama koje predstavljaju naši drugovi i drugarice. U to vreme je bio popularan jezik esperanto i naravno čika Ivan je uveo i časove esperanta kao budućeg međunarodnog jezika sporazumevanja. Sećam se da nas je učio mnogo čemu. Tako smo svi imali zadatak da obavimo prvi odlazak u poštu. Podsticao je prepisku sa članovima izviđača iz drugih krajeva.

Moj drug i komšija Dragan Đorđević, ambasador Belgije, imao je druga Vojteha iz Poljske, koga je upoznao na smotri u Palama i sa njim se dopisivao. Sećam se i Miralema Mirčeta Hadžibulića, koji je bio ambasador Gane.

Čika Ivan je svoj novac trošio na naše aktivnosti, ne zaboravljajući i stalno nagrađivanje knjigama, koje je on kupovao i namenski poklanjao članovima kluba UN.

Mi smo bili deca na određeno vreme, jer već 1960. godine moja grupa prestaje da posećuje klub a neka nova deca nastavljaju da primaju čika Ivanovu ljubav prema deci.

U tuđoj zemlji, na tuđem jeziku, on je našao smisao svog života da se druži sa decom na našu veliku sreću i korist. Sada kada razmislim, i to je zrelo osmislio što je decu tog uzrasta između devet i dvanaest  godina imao za svoje druženje. Nakon dvanaeste godine starosti, naša dečja interesovanja se rasipaju na druge strane. Ideja čika Ivana Svjetova, o osnivanju dečijih klubova OUN se širila po Jugoslaviji i u inostranstvu. Dečija organizacija UN u Prištini se takođe širi, dobija nove prostorije, i nove i nove generacije dečaka i devojčica, uzrasta između 9 i 12 godina prolaze kroz nju i pamte je.

Vanja Denisenko, profesor na Građevinskom fakultetu, pamti da je kao dečak od desetak godina bio na susretu izviđača Jugoslavije u Novom Sadu.

Prvi generalni sekretar Dečje organizacije OUN bio je Muris Hadžibulić, kasnije univerzitetski profesor. Ne zna se tačno kada se Klub uselio u zgradu Pionirskog centra.

 Pionirski centar nalazio se u zgradi nekadašnjeg Oficirskog doma, a nakon ukidanja pionirske organizacije u tu zgradu uselila se Televizija Priština. Ova lepa dečja ustanova imala je uređenu biblioteku, veliku salu u kojoj su prikazivani crtani i prvi igrani filmovi Soje Jovanović, prostoriju u kojoj su vežbali glumci dečjeg amaterskog pozorišta i još neke kancelarije. Hodnik je bio oslikan Diznijevim likovima „Snežana i sedam patuljaka“. U prostranom parku bile su postavljene drvene kućice, a na betoniranom delu ljuljaške i klackalice. U zimskom periodu betonska ploča pretvarala se u klizalište. Sličuge su se kanapom vezivale preko zimskih cipela.

Soba u kojoj su deca upoznavala svet imala je duboki prozor koji je gledao na pijacu. Ali pogled kroz taj prozor nikoga nije zanimao. Deca su bila zagledana u veliki globus i zastavice mnogih zemalja na ormanu.

Dokumentarni film o  ovom klubu „Ekselencije“ Zdravko Velimirović snimio je 1966. godine po scenariju Slobodana Popića, pozorišnog pisca i reditelja.

Kada bi smo se dogovorili koju ćemo zemlju predstavljati, na globusu smo je pronalazili. Zastavu i grb nacrtali bismo odmah posle izvornog naziva zemlje. Jedna polovina sveske bila je namenjena za „svoju zemlju“, a druga polovina za Ujedinjene nacije i značajne pojmove iz opšteg obrazovanja. Tako se o „svojoj zemlji“ zapisalo koji je glavni grad, broj stanovnika, reke, značajne ličnosti, kako se kaže „dobar dan“, nacionalna jela, običaji i sve drugo što se u štampi moglo naći o toj zemlji. Novine su bile glavna literatura. Seckali su se tekstovi, fotografije i popunjavali takozvani „ključni pojmovi“. U opštem delu sveske upisan je najpre datum osnivanja OUN, grb, broj članica, generalni sekretar OUN, sedište i Deklaracija o pravima čoveka. UNICEF, UNESKO, FAO, bili su obavezni ključni pojmovi. Zatim su se ređali ključni pojmovi iz različitih oblasti. Tako su deca već sa  deset godina znala ko je Viktor Igo i Tolstoj, ko je Njutn, Ajnštajn i Gutemberg, koliko je visok Ajfelov toranj, kroz koje zemlje protiče Dunav, šta su iks zraci, šta je esperanto, a šta dikcija.

Posle sedamdeset pet prvih ključnih pojmova polagalo se za Prvu grančicu mira. Čika Ivan i još jedan stariji član kluba pečatom i potpisom overavali su poznavanje opštih pojmova iz kulture. Druga grančica mira polagala se nakon sto upisanih i upamćenih pojmova. Obzirom da su deca tu provodila vreme danima i listala sveske, dodavali naslove iz novina i slike, nije bilo teško pamtiti… Treća gračica mira bila je zapravo obrađena jedna tema, kao mali magistarski rad. Prva je polagala naša drugarica Besa Hadžija u novootvorenoj gornjoj sali bioskopa „Omladina 2“. Tema je bila Mesec. Detinjom logikom i dostupnim saznanjima, crtala je mesečeve mene, objašnjavala dan i noć, sve do astronomskih podataka. Bilo je svečano sa puno publike i televizijskih ekipa. Čika Ivan je sedeo negde u publici i njegove plave oči svetlucale su suzama ganuća.

Tada su deca već imala svetlo sive uniforme (devojčice suknje a dečaci pantalone), bluze sa džepovima, u istoj boji beretke sa plavim amblemom UN i plavom kravatom.

Već 1970. godine Vesna Milić, Besa Hadžija, Namik Hoti i Suzana Kovačević putovali su za Pariz u UNESKO. Dečji klub iz Prištine registrovan je kao prvi takav klub u svetu pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku. U to vreme, Klub je posetio visoki predstavnik Ujedinjenih nacija Ali Khalil. Predsednik je bio iz Burme, gospodin U Tant.

Čika Ivan je sa puno ljubavi okupljao decu. Uvek je bilo toplog čaja i nekog keksa u toku zime. Mališani su sedeli okupljeni  oko „kraljica peći“ u kojoj je pucketala vatra i maštali o budućim srećnijim, bogatijim vremenima. Čika Ivan im je bio učitelj, vaspitač i prijatelj. Pri kraju osnovne škole davao je „vetar u leđa“ i sačekivao nove generacije. Preko leta, i ove generacije čika Ivan je vodio u Grmiju, ali su deca boravila u zgradi Dečjeg odmarališta. On je spavao u šatoru.

Sve do  1982. godine  smenjivale su se generacije mališana i družile se pod okriljem ovog plemenitog starca. Deca iz kluba svih generacija ispratila su ga na večni počinak na brdo Dragodan, na pravoslavno groblje.

Čika Ivan nije govorio o sebi. Deca ga zapravo ništa nisu ni pitala. Govorio je „Ja sam građanin sveta“. Odlikovanje koje je primio od Tita stajalo je u staklenom delu vitrine, tu u Klubu. Nije mario za to, kao ni za one pohvale, zahvalnice, diplome u plišanim rolnama koje su stajale na vitrini.

Bio je neobična pojava naš čika Ivan. Ispod belih dugačkih obrva žmirkale su vodnjikave bistro plave oči, pisao je nečitko, tako da je često i sam odgonetao šta je napisao. Uvek je nosio gumene čizme, bio je visok i suvonjav starac. Nije se žalio na bolesti. Imao je suprugu Mariju, Ruskinju. Njena ćerka iz prvog braka živela je u Novom Sadu. Ona ga je otpratila na poslednje putovanje zajedno sa brojnom njegovom decom.

Ništa ne znamo iz njegove biografije, na žalost. Nemamo čak ni njegovu fotografiju.

Autor ovog teksta postala je član Kluba 1965. godine, kao ambasador Čehoslovačke. Kao uspomenu na čika Ivana čuva knjigu „Roman bez laži“ Anatolija Mariengofa, bez posvete.

(izvod iz knjige u štampi „Rusi, Kosmet i vreme“ Radmile Todić Vulićević)

Radmila Todić Vulićević je rođena u esnafskoj porodici u Prištini kao prva od tri kćeri poznatog prištinskog berberina Spase Todića. Iako po obrazovanju diplomirani ekonomista, književnost ju je oduvek privlačila. Autor je sedam knjiga, zbirki pesama i priča za decu. Napisala je monodramu „Mitra kosovačka“ , a knjiga „Kosovo i Metohija imanje i nemanje“ prevedena je na engleski i italijanski jezik. Radmila je saradnik Biografskog rečnika Matice srpske iz Novog Sada. Osim toga potpisuje scenario i režiju za nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih je jedan i nagrađen na Grafestu – Festivalu dokumentarnih filmova i srodnih tv formi u Gračanici. Dokumentarne forme koje je realizovala svedoče o bogatoj tradiciji i običajima kosovskih Srba ali i teškim danima života po dolasku međunarodnih vojnih snaga na prostoru Kosova i Metohije.   

Povezani članci

Back to top button