Straža: Nekada moćna kapija “Zlatnog Novog Brda“, danas pasivan kraj

U Straži, selu „razbijenom“ na desetak mahala danas živi blizu 200 Srba. Nekada etnički srpsko selo polako naseljavaju Albanci koji kupuju zemlju od Srba i na njoj grade kuće i vikendice. Među meštanima i danas žive legende o nastanku sela. Pisani tragovi govore da je postojalo još u doba Nemanjića.

Razbacano  u desetak mahala na površini od oko 1 600 hektara, u brdima što se izdižu od brda Stražačka glama i Oskoruški rid, na desetak kilometara severoistočno od Gnjilana, nalazi se selo Straža u kome je srpsko stanovništvo još uvek većinsko, ali se taj broj, na žalost, iz godine u godinu smanjuje.

Iz sela koje se pod istim imenom pominje još u srednjem veku, mnogi su se Srbi iselili u minulih nekoliko decenija, najviše u Jagodinu i Smederevo.

U arhivu manastira Devič postoji zapis o selu iz 1451. godine ali i zapis o priložnicima tom manastiru iz sela Straže.

„Straža je 1885. godine imala 17 kuća. Godine 1961. popisano je 730 Srba, a 1981. bilo je 830. Ovde je pre 1999. godine živelo oko 530 stanovnika u više od sto trideset domova, dok je u toku 1999. bilo 473 stanovnika u 111 domova. Godine 2012.  imamo 311 Srba u 82 doma, dok danas u Straži živi oko dve stotine Srba. U novije vreme neki meštani su prodali svoja imanja Albancima, tako da danas u selu žive i Albanci u nekim mahalama“, navodi dobar poznavalac istorijskih i drugih prilika u ovom selu i autor više monografija o selima u Kosovskom Pomoravlju, Stanislav Kojić.

Straža, panorama sela – foto: Riznica

Car Dušan uvećao atar sela

U istorijskim spisima srednjeg veka ostalo je zabeleženo da su se na mestu gde se danas selo nalazi bile postavljene prve straže, koje su imale zadatak da obezbeđuju, u to vreme čuveni trgovački i privredni centar, Novo Brdo

Ovuda su se kretali trgovci i vojnici prema starom gradu. Ali je postojalo i stražarsko mesto na ovom putnom pravcu, po kome je selo i  dobilo ime“, priča Stanislav Kojić.

Od starijih meštana Straže mogu se čuti i legendi o poreklu i imenu sela i one  se vekovima prenose s kolena na koleno. Po jednoj od njih srpski car Dušan je prolazio ovuda i u jednom mementu su mu se polomile kočije. Meštani su caru i njegovoj sviti pritekli u pomoć kako bi popravio kočije. Caru pritom nisu dozvolili da siđe jer su smatrali da nije bio red da car gazi po lošem drumu. Oni su čuvali stražu dok kočije nisu sasvim popravljane. Po istoj legendi car Dušan je hteo da se oduži meštanima i da im plati za ukazanu pomoć, ali oni nisu želeli novac već su ga zamolili da im da još malo zemljišta da obrađuju i prehranjuju porodice. Car je uslišio njihove molbe i darivao im imanje. Zamahnuo je rukom popevši se na brdo i pokazujući rekao: „Sve ovo što vidite, sve je vaše“ i tada se selo proširilo. Tako je i danas atar sela najveći, a prostire se do Koretišta, Stanišora, Draganaca, Zebinca i Brasaljca.

Meštani su razmišljali kako da nazovu sav taj prostor koji dobiše na upravljanje i na predlog cara Dušana selu dadoše  ime Straža. U selu i danas postoji šumovit predeo koja je dobio ime „ Carev zabel“ po uspomeni na mesto gde su meštani caru popravili polomljenu kočiju.

„Janko i Sava nadmudrili Turke – obnovili zapaljeno selo“

Druga legenda govori da su Turci  u potrazi za skrivenim blagom zapalili selo. To su učinili iz osvete jer meštani nisu želeli da kažu gde je skriveno blago. Nemilosrdne Osmanlije poubijale mnoge žitelje, a mladiće i decu odveli u janjičare. Preživela su braća Janko i Sava koji su  jedini znali mesto zakopanog zlata. Nadmudrili su Turke tako što su se dogovorili da se sakriju na različita mesta. Posle nekog vremena, kada su Turci otišli iz sela, Sava i Janko su se po dogovoru ponovo sastali. Pronašli su se tako što je Sava zapalio vatru kako bi bratu pokazao mesto gde se skriva. Janko se, veli legenda, popeo na jedan veliki kamen i u daljini video dim, te u Straži i dan danas postoji mesto zvano „Jankov kamen“ .

Shvativši da je to znak od njegovog brata Save, Janko je krenuo u tom pravcu. Prišavši mestu gde se skrivao njegov brat, najpre je ugledao njegovu glavu te se i danas mesto iznad sela zove  „Savina glava“. Braća su se sastala i dogovorila da obnove zapaljeno selo.

Iz godine u godinu đaka sve manje

Škola u Straži radi kao istureno odeljenje škole „Bora Stanković“ iz Koretišta. Škola je od 1991. godine osmorazredna. Broj učenika se iz godine u godinu smanjuje. U selu postoji i ambulanta koja je otvorena 1982. godine. Meštani se vodom za piće snabdevaju se iz svojih bunara ili preko gravitacionih vodovoda. U mahali Mali kamen na mestu Džigerov laz, postji izvor žive vode “vrelo“.

Crkva Svete Petke iz 14. veka – simbol i ponos sela

Na jednom kraju mahale Petrovci, okružena stoletnim hrastovima, nalazi se kamena crkva Svete Petke iz 14.veka. Viša puta je postradala, a prema istorijskim zapisima iz temelja je obnovljena  1870. godine, kada i manastir Draganac.

Svetinja, na koju su meštani Straže posebno ponosni, duga je 15, široka sedam, a visoka devet metara. Njen krov krasi kameni krst. Istočna polovina unutrašnjosti crkve je živopisana i na njoj su sačuvane  stare freske prema oltaru, gde je i stari ikonostas iz 1871. godine. Druga polovina nije oslikana freskama. Pored  crkve je i seosko groblje, a u crkvenoj porti i danas postoji ogromni hrast čije je deblo prečnika  nešto više od jednog metra. Ono što je karakteristično za ovu crkvu jeste jedinstvena freska na kojoj je prikazana čuma. U selu živi legenda da je čuma (kako je narodni naziv za kugu) ubijala ljude u ovom mestu, te su je jednog dana na prevaru uhvatili i okovali u lance i dogovorili se s njom da ne dira više ljude, a zauzvrat oni su morali da održavaju higijenu u kućama.

Na fresci u crkvi ona je naslikana sa bivoljim rogovima dok glava podseća na pseću, a takođe ima i rep, a noge su do iznad kolena golišave i podsećaju na ljudske, uključujući u velika stopala.

Crkva u Straži
Foto: Riznica

Freske u crkvi delo dvojice debarskih majstora

Zidno slikarstvo u crkvi Svete Petke kao i ikonostas delo su mijačikih zografa Vesilkova i Vene ( Ilieviča) Kosotva iz Debra i nastalo je u periodu od 1871. do 1872. godine. Na freskama su prikazani svetitelji koji su imali važnu ulogu u svakodnevnom životu zajednice, kao iscelitelji i zaštitnici.

Na južnom zidu naslikan je Sveti Haralampije sa čumom, jer se verovalo da on ima zaštitničku moć od kuge i da je zaštitnik životinja od zaraznih bolesti.

Na jednoj od fresaka u crkvi naslikan je i Sveti Modest, koji se smatra zaštitnikom stoke, kao i zemljoradnika.

Freska na kojoj je prikazana okovana „Čuma“ (kuga) i vezana za nogu Svetog Haralampija, foto: Riznica

Seoska slava je Sveta Petka i ona se svetkuje 8. avgusta. Tog dana dolaze brojni vernici, ne samo iz ovog mesta već i okolnih.

U Straži postoji i crkva Svetog Nikole, koja je u 16.veku bila manastir. U mahali Kosmata postoje temelji još jedne starije crkve koja potiče iz rimskog perioda i to mesto je poznato kao crkvište. Postoje još i ostaci pravoslavne crkve u mestu zvanom Grešeto, a na raskrsnici puta koji vodi za manastir Draganac kao i na reci zvanoj Klisura.

Janko i Sava utekli čumi

Treća legenda o Straži kaže da su selo podigli braća Janko i Sava, nakon što je čuma ( kuga ) pre oko 300 godina umorila gotovo sve ljude u tom kraju. Dok je čuma harala selom njih dvojica su pobegli, svako na svoju stranu. Janko je otišao ka selu Makreš i sakrio se ispod nekog kamena, dok je Sava na suprotnom brdu pronašao zaklon. Posle nekog vremena Janko je zapalio vatru, a Sava se obradovao dimu i pošao je da vidi ko se još spasao od čume. Braća padoše jedan drugom u zagrljaj i odlučiše da ponovo ožive selo.

Na nas su svi zaboravili

Sudbina sela je po svemu sudeći bila vezana za Novo Brdo. Onda kada je, nadaleko čuveni grad utihnuo sa njim su uminule i seoske straže, a kada su malo pre rata 1999. godine utihnule mašine za kopanje i prenos rude ubrzo su i meštani ovog ali i susednih sela pošli, trbuhom za kruhom, u potragu za izvesnijom budućnošću.

Bogato freskopisana crkva najbolje govori o imovinskom statusu ondašnjih žitelja Straže, na žalost danas je ovo pasivno planinsko selo. Većina meštana živi od manjih novčanih primanja koje ispolaćuju Republika Srbije ili privremene kosovske vlasti.

Zemljoradnja i stočarstvo nisu zamrli, ali već duže vreme stagniraju.

Goran Simijonović (36) jedan je od meštana koji se bave zemljoradnjom. Kaže da se vratio obrađivanju zemlje, pre svega iz gole egzistencije jer su primanja u domaćinstvu mala i nedovoljna za potrebe njegove petočlane porodice.

Goran Simijonović iz Straže – foto: Riznica

Zlatni momak iz Straže – paraolimpijac Ivan Cvetković

Meštani Straže ali i svi Srbi sa KiM jako su ponosni na Ivana Cvetkovića. Ovaj 28-godišnji, kako ga mnogi zovu zlatni momak, osvojio je nedavno prvo mesto u trci na 400 metara na evropskom takmičenju za paraolimpijce u Poljskoj.

 Cvetković je učestvovao i na brojnim takmičenjima i osvajao medalje, među ostalima i srebrnu medalju takođe na evropskom prvenstvu u Berlinu 2018. godine.

U selu i među svojima mu je najlepše, paraolimpijac Ivan Cvetković

Ivan živi u svojoj kući nedaleko od crke u mahali Petrovce. Svakodnevno, kako kaže trenira, trčeći po lokalnim putevima, padinama i livadama, a velika želja i cilj su mu da učestvuje na svetkom prvenstvu za paralimpijce koje bi trebalo da bude održano naredne godine kao i na narednim olimpijskim igrama.

S ponosom kaže da je iz Straže gde mu žive, roditelji, braća, prijatelji i rodbina.

„Gde god da se nađem ponosno predstavljam boje otadžbine, trčim za svoje selo koje nosim u srcu, ponosno jer sam Srbin sa Kosova i Metohije“, ističe Cvetković.

B.M.   

     

Povezani članci

Back to top button